Koliko vam se puta u životu dogodilo da posla imate “preko glave” ili da vam je netko toliko dosadan da vam se na “glavu više popeo”? E, pa junaku naše priče se baš to dogodilo. Doslovno! Našoj hrvačkoj zvijezdi, dvostrukom olimpijcu Boži Starčeviću neki se Iranac doslovno - popeo na glavu!
Svojedobno se Janica “bacala na glavu”, no to je bila fraza, a i mislila je na svoju glavu. Ovaj Iranac, ime mu je Mohammadali Geraei, isto se bacio na glavu, ali Božinu glavu! Sigurno jedna od najneobičnijih scena po kojima ćemo mi u Hrvatskoj pamtiti Tokio 2020. Slika koju ćemo zajamčeno “vrtjeti” tamo negdje u prosincu, kada ćemo sažimati ovu olimpijsku godinu.
Senzibilizirana javnost
Trenutak koji je obilježio Božinu olimpijsku karijeru jer već druge uzastopne Igre je izgubio na, bilo kontroverzan ili neobičan način. Prije pet godina, u polufinalu Rio de Janeira bezočno je pokraden nakon što je evidentno tuširao velikog Rusa Romana Vlasova, ali to suci jednostavno nisu htjeli ili smjeli vidjeti. Vlasov je pošto-poto baš “morao” osvojiti zlato (što je kasnije i učinio), a ruski hrvački lobi je preutjecajan.
- U biti, koliko god bio ljutit i ogorčen u tom trenutku, kasnije se za hrvatsko hrvanje pokazalo čak pozitivnim to što se dogodilo - pričao nam je Božo početkom ovog ljeta, dok je kretao u Gospić na završne pripreme.
- Zato jer do te borbe nitko u Hrvatskoj nije obraćao pozornost na nas, na hrvanje, o ovom se sportu uopće nije pisalo, govorilo. Gotovo da je tako bilo. A onda... onda se nekako javnost senzibilizirala, s tim da ste tu vi mediji odigrali veliku ulogu. Pa, ako je neko zlo za kasnije dobro...
Ovakvo razmišljanje Bože Starčevića za koje čak i nije trebao toliki protok vremena, dodatno opisuje Božu kao osobu. Netko bi drugi na njegovom mjestu, ma što drugi, pa i potpisnik ovih redaka, “rigao” vatru na sve oko sebe, optuživao Putina (Vlasov je naime čovjek iz “unutarnjeg kruga” ruskog autokratskog vladara), pozivao na bojkot plina iz Rusije, a Božo... Stoički, ponosno, staloženo i mirno. Pravi Ličanin.
Rođeni Zagrepčanin
Uostalom, pa i u Tokiju nakon “letećeg Iranca” je utvrdio kako “nema razloga za nezadovoljstvo i misli da je uspio jer ima divnu obitelj, suprugu, dvoje djece”. Odličan stav. U biti, malo vas trgnu ovakva razmišljanja sportaša odmah nakon nastupa jer potvrđuju ono najbitnije, što smo putem negdje zagubili, zaboravili. Sport je zabava! Danas si gore, sutra dolje ili obratno. Centimetri, golovi, sekunde, kilogrami... to su sve samo puke brojke. Iz zabave. Život je bitan, pronalazak sreće i unutarnjeg mira, osjećaja zadovoljstva. A ovaj ga čovjek ima.
Starčevići su inače Ličani, a što bi drugo. Poput Oca domovine, Ante Starčevića. Je li baš i Božo iz te loze, nismo sigurni, ali lički korijeni su tu. Božo Starčević je, doduše, rođeni Zagrepčanin (11. prosinca 1988,), ali otac i majka su Ličani. U konačnici, svako malo i odlazi u zavičajni kraj roditelja. U Gospiću, gdje se gradi nacionalni hrvački centar, se i pripremao za Tokio. Lika je povijesno kraj snažnih, jakih ljudi, a prema Boži ovaj dio Hrvatske baš ima i genetskih preduvjeta za hrvanje.
- To je očito, kao što su Dalmatinci bolji u košarci jer su visoki i vitki. Mislio sam prije da je tu bitna samo ta fizička crta, a onda mi je prijatelj Franc Matijević, koji studira u Zagrebu i koji je podrijetlom iz Pazarišta kod Gospića, kao i ja, rekao da imam taj tipičan hod Pazarištana - veli Božo.
Objasnio je i kako izgleda taj tipičan hod nekog iz Pazarišta.
- Lagano smo u borbenom stavu. Hodamo onak’, pogrbljeni.
Obitelj će odlučiti
Hm da, dobro. Sad kada to veli i kada mu gledamo hod, on zaista i jest takav. Polupogrbljen i na prvi pogled spreman sad nekog “razbiti”.
- Ali stvarno, mislim da je tu i mentalna snaga Ličana. Mi smo dosta inatljivi. Kad se zainatimo možemo se tog držati jako dugo. Zapravo su to najveće razlike. Fizički imamo predispoziciju, ali karakterno gledano, drukčiji smo od Zagoraca, Podravaca, Slavonaca… Ličani su baš specifični. Dalmatinci na primjer vole puno pričat’ i galamit’, a kod Ličana nema puno priče.
Možda i nema, ali je Božo po tom pitanju ipak malo atipičniji. Barem po tomu. Božo je otvoren pričljiv, nasmijan. Nego, pred kraj, može malo o onom skoku na glavu...
- Ha, ha. Prvi put u povijesti je to napravio prije nekih 7-8 godina neki Amerikanac. Gledajte, ništa se ja ne žalim, sudac mu je dao 2 boda i OK, ali... Čovjek kada ti preko glave skoči na leđa, on visi naopačke i definitivno nema kontrolu jer mu noge nisu na podu. U zraku su mu! Sad, njega ti automatski želiš baciti na leđa, ali da to učiniš, moraš i sebe. To je onda teško ocijeniti, slažem se, ali mislim da su i meni tu pripala dva boda. Pola minute ranije me Iranac izgurao iz borilišta i dobio za to 1 bod, normalno i ja sam smireno došao na centar, 5:2 je i idemo dalje. Međutim, oni su njemu dali još jedan bod jer kao da sam ja pobjegao van, pa je bilo 5:3. To se nije dogodilo, kakav bijeg. Da se razumijemo, prihvaćam i prihvatio sam poraz, ali da se moglo suditi drukčije, moglo je - zbori Božo Starčević.
U Riju je bio pokraden, u Tokiju su mu skakali na glavu, a Pariz... To je za tri godine, pa po onoj “treća-sreća”.
- Rekao sam ranije da se u Parizu ne vidim. Dosta mi je i skidanja kilograma, ne volim to. Imam obitelj, dvoje djece... U ovom trenutku ne planiram, ali neću ništa govoriti. Za dva mjeseca je Svjetsko prvenstvo, ali idem do 82 kg, a onda Božić, Nova godina, možda uzmem 2-3 mjeseca pauze, pa ću vidjeti. Nije isključeno.
Drago nam je i da nije. U Parizu će imati 35, to nije dob za mirovinu. U njegovoj je kategoriji baš, Tamas Lörincz, sjajan Mađar u Tokiju osvojio zlato u 35-oj. Osim toga, pa valjda je s Rijom i Tokijom ispucao, skinuo sve “olimpijske uroke”.