Ivica Kostelić, jedan od najboljih hrvatskih sportaša ikada, prethodne četiri godine pripremao se za Route du Rhum, jedriličarsku utrku samaca preko Atlantika, koja se održava svake četiri godine u studenome. Već prva dva dana donijela su teška iskušenja za Ivicu koji je sve što se događalo opisao u svom izvještaju na društvenim mrežama...
"Kada sam startao regatu, nisam mislio da će se tako brzo pretvoriti u neželjenu odiseju. Počelo je prve noći. Nakon što sam nekoliko sati bio zaokupljen utrkivanjem uzeo sam 20 minuta za spavanje. Probudim se uz neugodno bućkanje vode u kabini, a u zavjetrinskoj strani broda imam što za vidjeti: sve pliva u vodi. Propuštao je čep stražnjeg balasta koji nosi oko 400 litara mora i najmanje pola od toga je iscurilo u kabinu. Počinje akcija ispumpavanja koja mi je uzela puno energije."
A noć je tek bila počela...
"Oko ponoći, kurenat je protiv nas, a to znači da je vrijeme za prokušanu taktiku: odlazak u plićinu. Vidim ogromnu lomljavu valova 50 metara od mene. Neugodan prizor u noći, ali treba ostati pribran. Brod ide dobro. Ubrzo vidim da je netko nastradao u plićini. To je brod Leclerc, a na njemu je moj prijatelj Antoine Magre. Užasno je vidjeti prijatelja u takvoj nevolji! Nasukan, prepušten na milost i nemilost valovima i struji. Zovem ga na VHF, ne javlja se. Sigurno ima važnijeg posla. Kasnije sam čuo da su ga evakuirali s broda pomoću helikoptera."
S dolaskom zore problemi su se pojačali.
"Vjetar pojačava na 20-25 čvorova, orca i veliki val. Vrijeme je za prelazak na manje jedro. Postavljam štraj, podižem trinketu, ali štraj pukne pod pritiskom. Jedro lupeta na vjetru i skupljam ga s puno muke jer ima puno vjetra, a brod strašno poskakuje na valovima. Bez štraja se ne mogu utrkivati, pa što ću sad?"
Rješenje je imao Ivičin "joker zovi", odnosno Calliste Antoine, njegov partner na prošlogodišnjoj utrci Transat Jacques Vabre, koji mu je puno pomogao i u pripremi za Route du Rhum.
"Calliste mi daje ideju preko telefona i idem isprobati, a smislio sam i nešto još čvršće. Odrezao sam kraj rezervnog podigača i vezao ga na duplo. Sada štraj može podnijeti veliku silu. Sve to vrijeme morao sam jedriti niz vjetar i prešla me je cijela flota. Ali uspio sam izimprovizirati i nastaviti regatu. Prvi put."
Inače, već u prva dva dana utrke odustalo je šest natjecatelja, po jedan u klasama Ocean 50, Imoca i Rhum Multi i tri u Ivičinoj klasi 40.
"Oko Ouessanta bilo je baš gadno i pet-šest brodova otišlo je na tehničko zaustavljanje u Brest. Cijeli dan bilo je sumanuto udaranje u ukriženo more u orcu. To su takvi udarci da biste pomislili da će brod puknuti od te siline. Ali naviknete se i većinu tih udarca ni ne registrirate, osim nekoliko iznimno jakih poslije kojih ipak bacite pogled na jarbol da se uvjerite stoji li još."
Jarbol Ivičinog broda je izdržao, ali ne i ono što je bilo na vrhu. Otpalo je navigacijsko svjetlo.
"Ono što me više brinulo je ono što je ostalo gore. Odlomio se cijeli karbonski nosač s vrha jarbola, a na njemu su VHF antena i vjetrulja rezervnog autopilota i sada divljački mlate oko vrha jarbola dok se brod nesmiljeno propinje i udara na valovima. Ode VHF, ode rezervni autopilot, ali hoće li vjetrulja glavnog autopilota izdržati to mlataranje? Samo da je ne zakači, inače je igra završena. Prema očekivanju, glavni autopilot je počeo gubiti kontakt i povremeno se isključio ili krenuo u manevar. Bio je to početak kraja."
Rješenje? Ono što nije ugodno ni zamisliti, a kamoli izvesti.
"Ostaje mi samo učiniti ono najluđe. Popesti se na jarbol. Okrenuo sam niz vjetar i pripremio uspon onako kako me učila Julia Virat. Mrkli je mrak, 20-ak čvorova vjetra. Amplituda jarbola bila je velika od njihanja broda. Uspeo sam se do drugog križa, tu me je počelo bacati izvan kontrole. Odlučio sam se spustiti, njihanje je preopasno. Okrećem brod prema jugu, nadajući se da ću za nekoliko sati naći mirnije more za ponovni uspon na jarbol. Autopilot je stalno otkazivao i nisam mogao spavati. More nije bivalo ništa mirnije, a ni vjetar nije slabio."
Takvi trenuci su i najupornijim borcima poput Ivice previše.
"Očajan, razmišljam o odustajanju. Ovaj dan bio je previše i za mene."
Ali trenuci očaja prođu i borba se nastavlja.
"Pilot stalno otkazuje, krajnje je vrijeme da ga pokušam spasiti. Vjetar je 15-20 čvorova, more malo ravnije. Ocjenjujem da je vrijeme povoljno za ponovni pokušaj."
Ponovni pokušaj penjanja na jarbol.
"Penjanje solo na jarbol u noći na valovitom oceanu - teško da ima nešto strašnije. No, tu je primjenjiva stara, prokušana formula sa Streifa: "da bi pobijedio zvijer, moraš biti zvijer". Samo koncentracija i čvrstina volje. Dolazim do vrha. Razbacuje me na sve strane, ali grčevito se držim kako god mogu i znam. Skidam slomljenu vjetrulju, ali ne uspijevam skinuti VHF antenu. Spuštanje je jednako teško kao i uspon. Ali stižem sretno na palubu uz osjećaj velikog olakšanja. Antena je mlatarala do petka ujutro, autopilot je otkazao još dva puta, a onda je antena pala s jarbola i od tada autopilot radi bez greške. Uspio sam nastaviti regatu, drugi put."
U petak poslijepodne bio je 47. od preostala 52 natjecatelja u klasi 40, ali tek je počelo...
"Prvih par sati za mene ovo nije bilo utrkivanje, nego je bilo preživljavanje. Izgubio sam sve pozicije, ali još sam tu i nastavljam regatu. Bio sam na rubu odustajanja. U oceanskom jedrenju glavni protivnik je sam ocean."