Tsgabu Grmay

 Cropix
BORBA S PREDRASUDAMA

Dvojac iz Etiopije natječe se na CRO Raceu: ‘Bio sam prvi crnac u pelotonu, mislili su da ću izazvati pad‘

Zemlja koja je u sportu poznata isključivo po dugoprugaškim legendama sada ima i profesionalne bicikliste
Piše: Ivan JelkićObjavljeno: 28. rujan 2023. 11:22

Na spomen Etiopije i sporta, vrlo vjerojatno biste kao asocijacije i poveznicu za ta dva pojma naveli - atletika, trčanje, maraton. I to bi bilo posve točno.

Etiopija je u svojoj povijesti osvojila 58 olimpijskih medalja i sve su atletske, štoviše baš sve do jedne osvojene su u dugoprugaškim trkačkim disciplinama. Abebe Bikila, Haile Gebrselassie, Kenenisa Bekele, Tirunesh Dibaba... samo su neka od legendarnih imena koja su proslavili etiopijsko trčanje kroz proteklih 60-ak godina.

U Etiopiji, ili Abesiniji kako je bio povijesni naziv nekadašnjeg carstva na Afričkom rogu, još može proći, naravno, nogomet, košarka, utrke konja i tradicionalni, etnički sport - borba, odnosno mačevanje drvenim štapovima. Biciklizam? Samo u tragovima...

Atletika je sve

No kako je biciklizam globalni sport, koji ne poznaje granice, ni teritorijalne, ni rasne, ni etničke, tako je i na CRO Raceu među 116 vozača, koji su startali prvoga dana u Primoštenu, zastupljeno čak 25 različitih nacionalnosti. Jedna od njih je i Etiopija. Štoviše, imaju dva vozača trenutačno na hrvatskim cestama, a to je isti broj koliko na ovogodišnjem CRO Raceu ima i - hrvatskih biciklista.

- Nema kod nas u Etiopiji neke biciklističke tradicije, iako bih rekao da nas ima dosta talentiranih sportaša - kaže nam Mulu Kinfe Hailemichael, 24-godišnjak iz španjolske Pro Continental momčadi (jedna razina ispod elitnog World Toura) Caja Rural.

- Kod nas je ipak atletika, odnosno trčanje i maraton na prvom mjestu, to je tipično za nas. Biciklizam je, pak, daleko od statusa popularnosti. Da, rekao bih čak i da je to egzotičan sport za moje sunarodnjake kod kuće.

Drugi Etiopljanin na CRO Raceu je Tsgabu Grmay, s 32 godine nešto iskusniji od svog sunarodnjaka.

- Generalno je biciklizam jedan od najtežih sportova, fizički gledano, za što bih rekao da mi Etiopljani imamo predispozicije, ali financijski to nije sport koji je prikladan za Afriku, pogotovo ne Etiopiju. Bicikli i oprema su skupi i ne možemo si priuštiti sve što bismo trebali ili htjeli imati. Nije to sport koji je kao trčanje, za koji trebaš samo tenisice, a kod nas čak ni to, možeš trčati i bosonog.

image

Mulu Kinfe Hailemichael

Cropix

Grmay se, međutim, uspio probio sve do najviše svjetske razine jer član je australske momčadi Jayco Alula, a ona je, pak, jedna od 18 najboljih u ovom sportu, dakle dio World Toura.

- Kako sam uspio? Imao sam sreće! - kaže Etiopljanin rođen u gradu Mekelleu, u provinciji Tigray.

- To je dio Etiopije koji je blizu Eritreje, a tamo je, pak, biciklizam mnogo značajniji sport. U tom mom kraju odakle dolazim, kroz povijest smo vezani uz Italiju, pa se onda nekako po tome valjda razvio i biciklizam. No imao sam potporu države, vlada je uložila nešto novca da dobijemo priliku. Počeo sam s običnim gradskim biciklom, kasnije sam dobio ozbiljniji, pa sam prošao nacionalno prvenstvo, pa Afričko prvenstvo, pa sam izabran u selekciju koja je dobila priliku živjeti i trenirati u razvojnom centru Međunarodne biciklističke federacije (UCI) u švicarskom u Aigleu. Tamo te onda zapaze klubovi iz Europe, koje te onda i angažiraju u profesionalne momčadi. To je bio moj put, a većina afričkih biciklista prolazi vrlo sličnim za dolazak u Europu.

Hailemichael je, pak, prošao i neke ratne sukobe u domovini, zbog kojih prije dvije godine jedno vrijeme nije mogao ni izaći iz Etiopije, pa mu je biciklizam i doslovno spasio život, odnosno omogućio mu da napustio ratnu zonu i počne novi život.

- Da, biciklizam je apsolutno moj život. Nekima je posao, ali meni je puno više. Jer nije se lako iz Afrike probiti do europskih momčadi, ali ako se trudiš i radiš najbolje što možeš, pa onda ako imaš i sreće, eto, moguće je - kaže Mulu, kojem je djelomično ostao i “politički” problem.

- Kad sam došao u Europu sve je bilo novo za mene, trebao sam se prilagoditi i kulturi i radu u momčadi. Ali to je sve još bilo OK, dok mi je problem i dalje dobiti vizu za putovanja u neke države. Zato ne mogu putovati na sve utrke na koje momčad ide i na koje bih ja želio ići. Ako nema vize, ne mogu dobiti ni radnu dozvolu, pa onda time ni ugovore s momčadima.

Spreman na sve žrtve

Osim takvih tehničkih stvari, ne tako davno vozači iz Afrike, osim onih jasno iz Južnoafričke republike, suočavali su se i s drugim problemima izravno na stazama, u pelotonu, među ostalim vozačima. Razlog je - boja kože.

- Nisam nikad na to obraćao pozornost. Ja sam uvijek imao svoj san i držao se. Uvijek sam htio postati profesionalni biciklist, htio sam promijeniti svoj život kakav sam imao u Etiopiji, htio sam imati dobru plaću, a i minimalna plaća koju sam dobivao u početku, za mene je bila velika - govori Grmay.

- Htio sam uspjeti u životu kao biciklist i bio sam spreman na sva žrtvovanja i sve izazove koji bi se pojavili. Moj san je bio nastupiti na Tour de Franceu i na to sam se fokusirao i nisam se previše obazirao kako me gledaju u pelotonu. Ali da, rekao bih da sada ima puno više respekta nego kada sam počinjao u Europi prije 12 godina. Ja sam bio prvi tip u pelotonu koji se izdvajao kao jedini crnac, pa je bilo u početku svega, od toga da ostali nemaju povjerenja u tebe na spuštanjima, boje se da ćeš izazvati pad i tako. Vjerojatno je to bilo zbog neznanja, nisu znali ni odakle smo došli, ni kakvo iskustvo imamo, ni gdje smo trenirali... Jasno, na trenutke je to i mene plašilo, biti u takvoj poziciji, ali, eto, sada je sve to znatno drugačije. Sada je više respekta i sada su ostali naviknuli vidjeti afričke bicikliste u pelotonu. Sretan sam što sam sve to prošao jer, kao što sam rekao, imao sam cijelo vrijeme u glavi svoj san i njega sam pratio.

Štoviše, Grmay je svoj san ostvario više puta jer dosad je bio na Tour de Franceu tri puta, na Vuelti četiri puta, a jednom i na Giru te pri tome vozio za top momčadi - Lampre, Trek, Bahrain...

I pokazao put svim crnim afričkim biciklistima koji su dolazili iza njega. Pa se tako prošle godine dogodilo da je Eritrejac sličnog prezimena, Biniam Girmay, osvojio etapu na Giru d’Italia, kao prvi crnac kojem je to uspjelo.

- Lijepo je vidjeti da sada ne da samo vozimo na najvećim utrkama, već i osvajamo etape - podvukao je Grmay prije nego se zaputio na još jednu etapu CRO Racea.

Linker
02. svibanj 2024 13:43