Drugi ili treći zaveslaj i odmah vrit, bravo idiote, idiote...
Četvrti zaveslaj sam već zaboravio, ajmo ispočetka. Ušao sam u ritam, imao sam 37 zaveslaja, ali sam skužio da mi je zaveslaj malo kratak, nije to bio ritam po mom guštu pa sam spustio na 34, uhvatio pravu dužina zaveslaja i tu sam baš bio prezadovoljan kako ide čamac. Vidio sam da sam u dužini čamca s Borchom, nisam znao gdje su točno ostali i samo sam vozio dalje svoje.
I onda je došlo posljednjih 600 metara i u tom trenutku je tako zagrmjelo da nije bilo normalno.
To je to. Ovo mora biti neki znak.
Ovaj gore mi kaže “kreni budalo, kreni”...
Tako će Damir Martin četiri sata nakon što je osvojio olimpijsku broncu u samcu, svoju treću olimpijsku medalju nakon srebra u četvercu u Londonu i srebra u samcu u Riju.
U Zagrebu je bila koja minuta prije 7 ujutro, u Tokiju koja minuta prije 14. Slušamo ga i svako malo zaboravimo da radimo intervju, svako malo ne možemo izdržati da ne prasnemo u smijeh, tu i tamo zastane knedla u grlu, pa u idućem trenutku opet nešto provali i opet krene smijeh, pa povremeno počnemo treptati u ritmu u kojem je on finiširao utrku da otjeramo suze i tako u krug.
I točno to je on. To je Damir Martin. U rječniku bi pod “emocije” trebalo stajati njegovo ime, a za dodatno pojašnjenje link na snimke njegovih finala i ponašanja nakon njih u Riju i Tokiju. Ako ste ostali mirni slušajući ga u prvim izjavama nakon tokijske bronce i gledajući ga kako bez ikakvih ograda, sa suzama koje nije ni pokušavao zaustaviti, prostire pred nas cijelog sebe, sve ono što on jest, svaka vam čast. Imate dokaz da ste medicinski fenomen i da se može živjeti bez srca.
On ne može, on je čitav jedno veliko srce. Ogromno, najveće.
- Nisam mogao doći sebi, a kao trebam nešto pametno reći... Ma, još sad ne znam što sam napravio, nenormalno je to.
Nije mogao doći sebi, a sve je ishvalio, svima odao zasluge, supruzi Ivani, trenerima Srećku Šuku i Peri Kuterovcu, roditeljima, bratu, svima koji su ga podržavali, čak se uspio zahvaliti i nama novinarima jer ga nismo “derali kad mu nije išlo”. Kakav lik.
- Emotivac sam. Mene to “ful” vuče, pogađa i ne mogu to sakriti.
I zato ga ljudi vole. Moraš ga voljeti. Ako ne voliš Damira Martina to ti mora biti jasan znak da s tobom nešto nije u redu.
- Sve te poruke koje sam dobivao ovih dana, to je nevjerojatno... Odlogirao sam se s Facebook i Instagram profila, ostavio sam samo WhatsApp jer da sam krenuo čitati poruke ne bih bio u stanju uopće veslati. Potpuno bi me to preuzelo. Igor Boraska mi je večer prije finala poslao fotografiju teksta u Sportskim novostima u kojem je već prije polufinala najavio da ću se boriti se za medalju, ali sam mu odgovorio da sam odmah izbrisao fotografiju jer ako pročitam tekst neću moći spavati i neka mi ponovo pošalje nakon finala. I onda ujutro prije finala pogledam na WhatsApp i isto je krcato porukama i samo sam pobjegao od mobitela. Hvala, hvala svima, doslovno sam osjećao pozitivnu energiju.
Ali, naravno, da se odmah počeo i brinuti...
- Ne znam kad ću stići svima odgovoriti, a želio bih to.
S obzirom na to da se Hrvatska tek budila bili smo sigurni da je u međuvremenu broj poruka narastao još nekoliko puta i da ako krene odgovarati na svaku idućih nekoliko dana neće raditi ništa drugo nego pisati poruke.
A već u sljedećem trenutku je krenuo s još jednom zahvalom novinarima, pokušali smo ga prekinuti, ali nismo baš imali puno uspjeha.
- Moram, niste dramili kad mi nije išlo, pustili ste me da u miru radim, a znate da ja volim doći iz mira i tišine i napraviti oluju.
A onda nas je opet nasmijao...
- Ja sam nevera iz vedra neba.
Doista, kako je odveslao završnicu mogao bi zapravo biti idealan maneken Rimčeve Nevere.
- Bome sam super krenuo u taj finiš, sve što sam radio bilo je dobro, čamac je odgovarao, čak su mi noge bile svježe. Odlično sam se osjećao i na zadnjih 300 metara sam si samo rekao “još ovo pa te čeka duža pauza tako da sigurno možeš izdržati”. A sjetio sam se i kako mi je buraz rekao da ću se prije onesvijestiti, nego umrijeti pa je bilo “iz ovoga se ne vraćam natrag, radije ću se srušiti pet metara prije cilja nego da popustim” - omogućio nam je da veslamo završnicu kroz njegovu glavu i nastavio...
- Dva puta sam pogledao desno, vidio sam da sam tu s Dancem, pogledao sam i na svoj kompjuterčić u čamcu, vidio da mi je brzina velika i znao sam da nema šanse da netko drži tu brzinu. Vratio pogled naprijed, fokus na svoj zaveslaj i nagazio još malo jače, do kraja.
Prošao preko ciljne linije i onda mu je srce na trenutak zastalo...
- Čekao sam semafor kao u Riju, čekao što će pokazati. Ne mogu ja bez semafora. I drame.
Srećom, ovog je puta čekanje bilo kratko. Brzo se pojavilo: 1. Ntouskos, 2. Borch, 3. Martin.
- Je, brzo je potvrđeno, ali meni je opet trajalo vječnost.
A kad je potvrđeno, prvo što mu je prošlo kroz glavu bilo je...
- Što mi je prošlo kroz glavu... Ne mogu te misli uopće verbalizirati, 1001 stvar mi se vrtjela po glavi, sve je bilo zbrda-zdola, ali sam sigurno vidio moju suprugu Ivanu kako sjedi na kauču, drži se za glavu, plače i misli si “s kojom ja budalom živim”.
Ovaj kraj rečenice, kladimo se, Ivana nije imala u glavi, ali vjerojatno su i njoj prolazile slike svega što su prošli zajedno na Damirovom putu povratka među najbolje. Upravo je njoj Damir odao 99,9 % zasluga za svoju broncu.
- Sto puta sam htio odustati poslije operacije kuka i svega skupa, ali ona me uvijek dizala i budila inat u meni. Ova medalja je 99,9 % njena, mojih je 0,1 posto. Njoj ide i ovo cvijeće koje sam dobio, a maskotica čeka moju nerođenu kćerkicu... Za mjesec dana dobit ću najljepšu medalju - rekao je u kamere neposredno nakon što je dobio broncu oko vrata, a sve je to ponovio i nekoliko sati kasnije.
A što ste rekli supruzi kad ste se čuli?
- Nazvao sam ju odmah nakon utrke, s doping kontrole i prvo pitao “kaj ne spavaš?”.
Niste valjda?
- Jesam, a mislim da možete zamisliti što mi je izgovorila nakon tog pametnog pitanja.
O da, možemo. I zaslužio je. I neku dodatnu kaznu od supruge.
- Ha, ha, slažem se.
Kako je dijelio zasluge nakon finala palo nam je na pamet kako ispada da su svi osvojili tu broncu, i to nekoliko puta, svi osim Damira Martina. Ali vi ste to odveslali, samo vi.
- Jesam, i da, to je moja bronca, ali ne bi je bilo bez njih. Oni su ti koji su me uvijek vraćali na pravi put kad bih posumnjao, motivirali, gurali dalje, pogotovo nakon te operacije kuka.
Razgovarajući dan uoči finalu o “poskliznuću” najvećeg favorita Olivera Zeidlera rekli ste: “Kad si u ekipi oni ti ne daju da padneš ili odlutaš. U skifu misliš da je sve u redu, a zapravo juriš u totalno krivom smjeru. I kad padaš nema ekipe da te zadrži, nego dok ne tresneš nema nazad. Znam, tresnuo sam bome puno puta.”
Pretpostavljamo da baš to daje tu posebnu važnost ekipi koju imate izvan čamca?
- Da, zato su tu ljudi s kojima si okružen, tvoj okolina, ako si skroz sam ne možeš to sve izdržati.
Vaši ljudi, vaš mali krug za velike stvari.
- Točno to. Poput Massimove pjesme “Mali krug velikih ljudi”. Točno se sjećam kad sam ju prvi put čuo, vozim se u autu, počne pjesma i ja u svakom stihu vidim svoje ljude, kao da Massimo pjeva o nama. Baš me pogodila i prvi put mi je zatitralo pred očima “za njih se ja borim”. Svi ti usponi i padovi, sva ta C finala, repesaži od kojih neke nisam ni prošao... Trebalo je to sve prožvakati, a još ti kod imena stoji “srebrni olimpijac”, a ti ne da se ne vidiš kao srebrnog olimpijca, nego se ne vidiš uopće. Svi skupa smo to iščupali i napravili, zato je ovo njihova medalja koliko i moja. Ja veslam skif kao timsku disciplinu.
Mislimo da je jasno koju mu pjesmu treba pustiti da bi ga emocije preplavile i one dane kad ne vesla olimpijsku utrku...
“Imam mali krug velikih ljudi
S kojima sanjam, za koje se trudim
Uz koje znam tko sam zapravo ja
Imam čarobnu oazu usred pustinje
U kojoj vrelo nikad ne presušuje...
...Jedan mali krug, nama dovoljno velik
To je samo naš svijet, naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo...”
Središte tog Damirovog kruga su supruga Ivana i obitelj, ali zapravo su obitelj već postali i njegov veslački trener Srećko Šuk i čovjek koji je zaslužan što je on “spreman k’o zmaj”, Pero Kuterovac.
- Što je Srećko prvo rekao? Na znam, zagrlio sam ga, on je nešto mrmljao, a ja sam mu samo odgovorio “neću te više slušati, mislim za sad, što god mi pričao” - smije se.
Finale je, naravno, uživo na stazi gledao i Pero Kuterovac.
- Je, bio je na tribini, izgrlili smo se. On je doktor. Sve zna, stvarno nemam riječi za njega.
Nakon svega što je prošao u posljednje dvije godine nitko mu ne bi imao pravo ništa reći ni da nije osvojio medalju. Kaže kako je i njemu ta misao prošla kroz glavu u petak kad je kretao na stazu, ali ju je ekspresno šutnuo daleko od sebe...
- Da, ono u stilu “pa nakon svega je i finale velika stvar, evo pa ni Oli Zeidler nije upao, super je biti bi finalist Igara”. Ma, možeš misliti, pa tko uopće pamti finaliste? Ide se do kraja, inače nije to - to.
Pa ste napravili dramu - do kraja. Tipično.
- Ha, ha, kad ne znam drukčije. Ne znam tko je gore pisao moj životni scenarij, ali taj stvarno nije normalan. Luđi je od Quentina Tarantina, siguran sam. Ili kako bi Kuterovac rekao “taj nije dobre glave”.
Morate ga voljeti, gospodin Emotivac sa srcem šampiona. Jedan i jedini Damir Martin.