Sva sreća da 23. srpnja ove godine, na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Tokiju neće biti (između inog), onog najpoznatijeg i najiščekivanijeg kod mnogih - mimohoda sportaša. Iz epidemioloških razloga svaku će državu predstavljati samo po dvoje sportaša (sportašica i sportaš) iza zastave. I nitko više. Tako ćemo brojčano biti izjednačeni s Kinom ili SAD-om recimo, što je raritetan podatak koji će se dogoditi sada i više nikada. No, nije sreća u tome što ćemo dakle biti izjednačeni sa svim ostalim državama svijeta. Sreća je u tomu što TV gledatelji, kao i oni na stadionu (ako i njih uopće bude), neće zamijetiti da je hrvatska olimpijska kolona nekako kratka, neuobičajeno malena u odnosu na prijašnje igre.
Čak i bez neuspjeha rukometaša u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju, već samo bilježeći kvalifikacijske rezultate naših sportašica i sportaša za Igre u Japanu posljednjih okvirno pola godine, bili smo dojma da smo malo “mršavi” brojkom olimpijaca. Prije koji dan je na sjednici Vijeća HOO-a objelodanjeno, a to se doduše da i za provjeriti na dnevnoj bazi, kako Hrvatska ovog trenutka ima 40 sigurnih olimpijaca, a da ih se maksimalno očekuje još do 30. I to s onom najoptimističnijom opcijom u koju spada mogućnost da nam se plasira košarkaška reprezentacija sa svojih 12 sportaša.
Dvaput više od 100
Bez košarkaša, sigurno smo ispod 60. Pa čak i da nam se plasiraju i košarkaši, te svi oni na koje još računamo, te neki koji će iznenaditi, brojka 70 nam je maksimum. Idemo biti ludo nerealni u prognozama, pa navucimo brojku i na 75, još uvijek je sve to jako malo, skromno u odnosu na prijašnje Igre. Ili sasvim konkretnije, manje smo imali samo na prvim našim Ljetnim igrama u Barceloni 1992. Igrama koje su održane samo šest mjeseci nakon službenog međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prijama u MOO. Tada smo, prije gotovo tri desetljeća u Barcelonu otpravili 41 sportaša i sportašicu. Na svim ostalim Igrama nam je brojka bila iznad 80, dvaput i iznad 100.
Kada će pak doći vrijeme i za neke pretprognoze o mogućim medaljama, mogli bi odmah odagnati snove o ponavljanju Rija s 10 medalja. Kamo sreće da se prevarimo, ali...
Sigurno da se čisto i statistički, s manjim brojem sportaša, umanjuju i izgledi za visoke plasmane, mjesta na postolju. Koliko je zapravo i je li uopće bitna brojnost sportaša iz neke države na Igrama? Što brojnost odražava? Mišljenje smo potražili kod jednog po tom pitanju u nas daleko i najtrofejnijih i najiskusnijih.
- Ima velik značaj jer brojnost izražava prema vani, drugima, prema svijetu, dojam jedne organizacije, snage, kvalitete. Na kraju krajeva, razine sporta u jednoj državi - zbori Ratko Rudić, vaterpolski mag sudjelovao je što kao igrač ili trener na 11 olimpijskih igara.
Od Münchena 1972. do Rio de Janeira 2016., s iznimkom Montreala 1976. A... osvojilo se pritom i “nešto” medalja - jedno igračko srebro, te trenerska četiri zlata i jedna bronca.
- Brojka sportaša je važna i s unutarnje snage cijele olimpijske delegacije. Na neki način svi ti sportaši stječu malo više sigurnosti jer mogu očekivati i malo veću podršku. Od svojih kolegica, kolega. To je nešto što može pomoći i na samom natjecanju, te sa psihološkog stajališta je brojka sportaša iz neke države, vrlo značajna.
Nedostatak sustava
Ono što je trenutačno najveća bojazan glede brojnosti hrvatskih sportaša u Tokiju, da ćemo se po još nećemo moći mjeriti tek s Igrama prije tri desetljeća, s Barcelonom. To je broj reprezentacija, izabranih vrsta. Zasad imamo samo jednu, samo vaterpoliste. Otpali su rukometaši, od ranije još i rukometašice, odbojkaši i odbojkašice...
Preostaje još tek mogućnost da za Tokio izbore košarkaši na kvalifikacijama krajem lipnja, početkom srpnja u Splitu. Samo jednu reprezentaciju na OI smo imali samo u jednoj prilici, u Barceloni ‘92. (košarka). Sad smo nažalost vraški blizu toga, tako nam se rado sjetiti Londona kada smo suvereno “istrčali” s čak 4 vrste - košarkašice, rukometašice, rukometaši i vaterpolisti. Samo smo u te 4 vrste imali 55 sportaša/sportašica. Skrećemo osobitu pozornost baš na momčadske ili kolektivne sportove, koji nam sada očito malo “šepaju”, stoga što su oni za razliku od pojedinačnih sportova izravan wproizvod postojanja organiziranog velikog sustava. Vrhunski pojedinci su u nas nerijetko ipak uglavnom spoj fantastičnog urođenog talenta, pravog trenera i roditelja koji su sposobni isfinancirati početnih 10-ak godina.
Nužno je nešto napraviti
Kako tumačiti što četiri mjeseca prije Igara imamo samo jedan momčadski sport na OI u Tokiju, uz nadu u maksimalno drugi? Je li to upozorenje da smo negdje nešto krivo radili u sportu ili odnosu prema sportu zadnje četiri ili više godine; ili je to jednostavno stvar tek slučajnosti?
- O ovomu smo davno, prije dosta godina pa i ne jednom razgovarali baš za SN - prisjeća se Rudić.
- Formiranje jednog kvalitetnog kolektivnog sporta podrazumijeva cijeli niz elemenata. Recimo vaterpolo, iako to preslikano vrijedi i za košarku, rukomet..., dakle 10 godina treba vremena igraču da bi došao samo do seniorskog razreda, a kamoli da bi postao reprezentativac. U tih 10 godina mora proći treninge kroz klubove, moraju postojati sva natjecanja svih mlađih uzrasta. Naravno da je kod mladih sportaša cilj njihovo individualno usavršavanje, ali se priprema i kroz natjecanja. Tek potom dolazimo do nacionalnog natjecanja, a tek ono stvara igrače za reprezentaciju. To je jako dugačak, složen put. Klubovi to danas sve teže prate, financijski. Mislim da smo tu trebali puno ranije još, na nacionalnoj razini učiniti više po pitanju financiranja sporta na sustavan način, ali i ne samo financiranja. Mi već desetljećima pričamo o kategorizaciji recimo. Nešto je nužno napraviti upravo zato jer su kolektivni sportovi ugroženi. Hrvatskom sportu i klubovima je sve teže pratiti ritam drugih država, a mislim da će biti sve teže. Zato što nitko ne stoji, svi ulažu i napreduju - tvrdi višestruki olimpijac i olimpijski pobjednik Ratko Rudić.
Identifikacija navijača
Valja zapisati i još ponešto, ma kako nas tko sada shvatio, netko se možda uvrijedio. Razlog zbog kojeg osobitu pozornost, naglasak stavljamo baš na momčadske, kolektivne i poglavito loptačke sportove je vrlo jednostavan. Oni su ti koji su masovno gledani, koje ljudi iščekuju, komentiraju jučerašnju utakmicu, te prognoziraju izglede u sljedećoj. Zbog tih utakmica, samo zbog tih sportova se sjeda pred TV u društvu doma ili kafiću i navija, veseli ili tuguje. To je jednostavno tako, to je istina, ma koliko se nekome možda i ne svidjela.
- Bez želje da bilo koga podcijenim ili uvrijedim, ali ljudi se snažno identificiraju baš s ekipnim sportovima. Cijele država s reprezentacijom. Pa se onda reprezentacija pomno prati iz utakmice u utakmicu, kako turnir napreduje i navija. To je specifikum kolektivnih sportova. Nacionalna identifikacija sa sportom i koja je vrlo pozitivna. Ja sam čak i ne jednom govorio da bi se u zbroju medalja, odličja u kolektivnim sportovima trebali računati po pojedincu, a ne samo po momčadi, ekipi. Ako imate košarkašku ili vaterpolsku reprezentaciju s medaljom, ha onda je to 12 ili 13 medalja, ne jedna. Kao što jedan plivač može osvojiti 7 medalja na istim Igrama. No, da se ne bih udaljio od teme, snaga sporta u nekoj državi se ogleda ipak kada je malo brojnija delegacija - zaključio je Ratko Rudić.