Nakon najdugovječnijeg glavnog tajnika dosad, Josipa Čopa (više od 16 godina), Hrvatski olimpijski odbor ima od početka svibnja novog, ukupno pak šestog po redu prvog operativca.
Zagrepčanin Siniša Krajač (53), magistar kineziologije u HOO je stigao prije točno dva desetljeća i to iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Ondje je, točnije u Hrvatskoj vojsci proveo 10 godina, s početkom kao dragovoljac Domovinskog rata 1991. Od 1991. do 1993. je kao pripadnik ALFA-i, specijalne policijske postrojbe s kojom je prošao mnoga hrvatska ratišta.
U Hrvatskoj vojsci, točnije Ministarstvu obrane je bio zaposlen kao voditelj Odjela za provjere i načelnik analitike u SIS-u (Sigurnosno-informativnoj službi). Početkom ovog stoljeća, 2001. se nakon točno 10 godina vraća svojoj temeljnoj preokupaciji i ljubavi, sportu, konkretno u HOO. Ondje je bo direktor Ureda nacionalnih sportskih saveza, voditelj Ureda za razvojne programe, da bi na sadašnju dužnost došao s mjesta pomoćnika glavnog tajnika HOO-a za programe lokalnog sporta.
Potekao iz nogometa
Njegov izvorni sport iz kojeg je potekao je nogomet (baš kao i bivši tajnik Josip Čop), iako je imao i epizoda u hrvanju. Za studentskih je dana stasao u nogometnoj školi NK Lokomotiva kod Ilije Lončarevića, a jedno je vrijeme kondicijski radio i s Vedranom Ćorlukom kada je ovaj tek došao u Inter...
Izbor za glavnog tajnika nekog tko je u samim strukturama HOO-a već 20 godina, s jedne strane pretpostavlja nastavak kontinuiteta, ali nadamo se ipak kako Siniša Krajač ima neku svoju viziju i plan koji je uostalom i predočio onima koji su ga birali i izabrali.
- Postoji kontinuitet, ali u smislu rada za sport, sportaše. No, kontinuitet koji bi ipak ubrzao rad u administrativnom pogledu, da sport, sportaši i njihovi savezi imaju još bržu potporu od nas - veli u startu Siniša Krajač.
- U načelu, pa mi postojimo zato da njima, sportašima služimo. Kao servis, kako bi oni što manje problema oko tehničkih i organizacijskih stvari. Koliko HOO olakša savezima, toliko će savezi olakšati sportašima i automatski će onda i oni s manje briga i problema moći u treninge i natjecanja. Naravno, nećemo moći zadržati kontinuitet u količini osvajanja medalja. Ne uvijek, ne svuda, ali mi smo definitivno sportska nacija. Mi moramo dosta raditi na bazi, to znači djeca i mladi, sport žena. Kroz četiri godine mandata planiram svakako nastaviti i dalje razvijati sport i na lokalnoj razini. Sigurno da ću nastojati oformiti i bolji odnos HOO-a sa savezima.
Treneri su stup sporta
Gdje su u cijeloj toj priči, planiranjima... treneri? Naime, premalo se, gotovo uopće ne piše, ne govori o trenerima, a tu nam je stanje jako, jako loše. Imamo ih sve manje, zato što su podcijenjeni pa onda i odlaze iz sporta.
- Treneri su stup sporta. Bez njih nećemo napraviti ništa. Možemo napraviti 100 razvojnih programa, ulagati ne znamo koliko novca, ali ako trenera nećemo imati, nismo napravili ništa.
Zato i napominjemo. Nemamo učitelje, nemamo ni pametnu djecu! Jako smo blizu toga u sportu.
- Slažem se, posebno jer je trenerski posao silno kompleksan. Trener je istodobno i roditelj i psiholog i vozač i odgajatelj sve djece. I sad zamislite trenera u ekipnom sportu, pa to je samo multipliciranje posla.
Što HOO može konkretno potaknuti na recimo, radnom i materijalnom statusu trenera?
- Ono što mi radimo od 2005. jest pomoć, sufinanciranje rada trenera. Jasno, ne možemo sve trenere i ne možemo, posebno u “velikim” ekipnim sportovima. U pojedinačnim se sportovima već dosta osjeti HOO-ov udio. Ono što znam da ide jedan prijedlog i prema vladinim tijelima da se ostvari neka plaća i mirovina vrhunskim trenerima. U budućnosti ćemo imati nažalost deficit trenera. U biti, pa i deficit sportaša.
E sad, nije li to onda u koliziji s oni što ste rekli, a i tvrdnja je mnogih, kako je “Hrvatska, sportska nacija”. Kada gledamo talente i rezultate, složili bi se, ali glede infrastrukture i trenera smo manjkavi, djeca su nam pretila, tjelesna aktivnost na dnu EU, nemamo ni nacionalno olimpijsko središte za pripremu sportaša...
- Ja i nadalje mislim da jesmo sportska nacija. Po broju stanovnika i broju medalja. Da, po broju sportski ili tjelesno aktivnih ljudi, to se ne bi moglo reći. Sportska nacija... pa, jesmo jer mi taj sport volimo. Dokaz tomu su i dočeci naših sportaša jer se i iz njih vidi koliko je to nama bitno.
Da, ali nam se čini da je to vrlo kratkotrajan izljev emocija i ništa više. Milijun ljudi je dočekalo Vatrene 2018., ali Hrvatska je i dalje jedina država u Europi koja nema nacionalni nogometni kamp. Punih 30 godina nismo izgradili pošteni, malo veći stadion (onaj u Osijeku nam grade Mađari).
- Ma, nemamo ni mi u HOO svoje primjerenije prostorije. Ovi su prostori dotrajali, izgrađeni 1987. za Univerzijadu. Radi se na svemu tomu, ali to su sve stvari za koje nije dovoljan čak ni jedan mandat. Barem treba 2, ako ne i 3 mandata za takvo što. Bitno je graditi sustav, a kroz njega ljude koji ne moraju svi isto razmišljati, ali moraju ići u istom smjeru. Mi u Hrvatskoj iz mandata u mandat, kada dođe do većih promjena, rušimo ono prethodno jer “ma, to niš’ ne valja”. To je krivo. I od najlošijeg se da nešto naučiti i izvući. One sve stvari koje su bile problematične u nekoj našoj bliskoj prošlosti, idemo to probati zajednički premostiti, prevladati. Ako ćemo dalje njegovati animozitete, “trviti” po istome, onda... Onda nećemo nigdje doći. Vi nećete imati što pisati, fotografirati, mi nećemo imati gdje raditi. Zato mi je bilo žao onog turbulentnog vremena u HOO-u u kojem čovjek nije mogao sve provesti jer je bila neka mješavina korektnosti i možda umiješanosti osobnih interesa.
Velika medijska potpora
Na što tu točno mislite i kada?
- Mislim na onaj dio priče i oko Zakona o sportu, pa onaj dio oko Sportske televizije. Sve se to slilo na jedno mjesto i onda je bilo problema velikih. Čak su bile i plaće zaustavljene tri mjeseca. Sve probleme bi bilo dobro s razumnim ljudima artikulirati za stolom, biti popustljivi i doći do rješenja. Inače ćemo zakočiti sport. Moje je mišljenje da je HOO sigurno jedna od najposloženijih sportskih organizacija. Sa svim manama i vrlinama. Najgore je kad kažu “ne postoji sustav”. Pa, da ne postoji onda vam ne bi mogao nabrojati ni razvojne programe, programe trenera, niti bi bilo toliko olimpijskih medalja. Doduše, moram primijetiti zadnje vrijeme jednu bitnu promjenu. Imamo, uživamo veliku medijsku potporu. Sve i dalje pratite, sve “pokrivate”, ali je medijska priča oko sporta puna afirmacije. Da se razumijemo, vi ste naš korektiv i to morate biti, čak bi i molio da to budete jer mi možda neke stvari ne uočimo na vrijeme. Znate ono, kada ste u šumi, možda ne vidite drvo - veli Siniša Krajač.
Je li moguće očekivati od vas i daleko brži, još efikasniji HOO? Naime, vi ste ona osoba koja početkom ove godine, a nakon prosinačkog potresa na Banovini, obišla taj teren, “snimili” ste stanje, utvrdili potrebe kada je sport u pitanju i koja je za 10-14 dana u Petrinji omogućila izgradnju montažne, privremene, ali ipak višenamjenske sportske dvorane! Nije bilo papirologije, “projekata”, “elaborata”, “evaluacije izvedivosti” i ostalih frazetina iza kojih se skriva birokracija, već ste jednostavno “stisnuli” i za 2 tjedna petrinjska djeca su mogla trenirati. To je fenomenalan potez, atipično za nas djelotvoran, brz i za svaku pohvalu. Je li moguće slično i na razini HOO-a?
- Ja nisam neka sportska velika faca, nisam na takav način mogao doći u HOO. Morao sam dobro “zaorati”. Imam 56.000 km u kotačima po lokalnim zajednicama. To je jedini način mojeg rada. Drukčije ja ne znam. Ako negdje nešto treba, ja idem, zovem, rješavam. Ne mogu spavati ako to ne napravim, nisam miran. Inače, Petrinja, zapravo cijela Sisačko-moslavačka županija ide dalje, ona od nas neće biti zaboravljena. Novac koji se i dalje prikuplja je od sportaša i namijenjen je sportašima. Imamo i nastavak, različite modele, od Olimpijske solidarnosti do EU fondova. Nastojat ću da na sličan način djelujemo i drugdje. Zašto čekati da se negdje, ne daj Bože, dogodi nesreća pa da mi djelujemo. U Slavoniji, dalmatinskom zaleđu, vi kada dođete negdje s 5 lopti, setom dresova, tim ljudima to znači ostanak u ligi. U Labinu su napravili sjajne dvije rukometne dvorane, a kada im na to vi još malo pomognete, pa onda su ti ljudi još motiviraniji. Naravno, i mi ovdje u sjedištu HOO-a moramo ubrzati naše procese, papiri su prošlost. Ne kažem da ne treba, ali puno smo brži ako to riješimo digitalizacijom, informatizacijom.
Pomoć za ‘izvore’
Za kraj, postoji jedna zanimljiva inicijativa.
- Moramo pronaći načina kako pomoći našim posrnulim klubovima u lokalnim sredinama iz kojih crpimo reprezentativce. To zahtijeva strahovito puno sredstava, to je jako teško i tu ćemo pokušati vidjeti promišljanja i kroz Ministarstvo turizma i sporta. S druge strane, moramo paziti da nam ti klubovi koji nam daju top-sportaše, ne padnu na još nižu razinu, da ne nestanu. Jer iskreno, malo jesmo pali i to se osjeti, a osjetit će se uskoro još i više.
Koji klubovi?
- Ne bih o imenima jer ako to krenem netko će reći zašto ovaj sport, zašto nismo mi, zašto oni... Ne, rekao bi da se radi o klubovima po kojima su naše sredine bile prepoznatljive i koje su vukle najveći broj djece u sport.