Cijeli sport, sve discipline i grane, olimpijski i neolimpijski, pojedinačni i kolektivni, loptački, kontaktni... baš svi sportovi dijele zadnjih godina, možda i desetljeće-dva, u jednome istu sudbinu. Plimu utakmica, natjecanja, kupova, prvenstava. Sportaši i njihovi treneri više skoro da nemaju vremena za treninge jer "lete" iz utakmice u utakmicu, iz prvenstva u prvenstvo.
Rukometaši će u 12 mjeseci odigrati EP, SP i OI. Doduše, to je ništa u odnosu na vaterpolo koji je apsolutni rekorder bezumnosti u slaganju kalendara. U ovom je sportu u nepunih 8 mjeseci odigrano EP, pa SP, pa OI. Pauza između kontinentalnog i planetarnog prvenstva je bila samo 2 tjedna!? I sad, kako da ne bude ozljeda. U svakom sportu, neizostavno. Tomu nema kraja, nova se natjecanja samo izmišljaju, bujaju jer je cilj nekomu, stalno "vrtjeti" na TV ekranima neki novi derbi, spektakl, prvenstvo, turnir...
Osim samih sportaša koji najviše ispaštaju, još se samo liječnici u biti sučeljavaju s ovim problemom. Sportaše se ne sluša. Ne slušaju ih oni nadležni koji odlučuju o kalendaru. Imaju li možda liječnici bolji utjecaj? Mogu li oni nešto sugerirati?
- Liječnike uglavnom nitko nikada ništa ne pita, sve dok ne nastane problem, odnosno ozljeda.
Tako zbori prof. dr. Krešimir Rotim, jedan od liječnika hrvatske rukometne vrste, ali i vrhunski specijalist neurokirurgije čija je uža specijalnost ozljeda kralješnice.
- Znam da su rukometaši, oni najbolji, protestirali baš zbog ovako zgusnutog kalendara, ali mislim da je pritisak organizatora, sponzora, medija prejak. U rukometnoj momčadi, reprezentaciji, nije više pitanje i glavni problem hoće li imati jednog ozlijeđenog nego hoće li imati pet. To skoro pa znači da skoro pa prve postave nema. Onda se mora mijenjati i taktika i puno što.
Što tu uopće može učiniti medicinska struka?
- U neko moje mladenačko i dječje doba, mi smo znali igrati sve kao djeca. Rukomet, nogomet, košarku. Danas se djeca usmjeruju već od 10. godine samo za jedan sport i priprema cijelog organizma za profesionalni, vrhunski sport je potpuno drukčija nego ranije. Ono što je kod nas problem je što mi nemamo školski i sveučilišni sport, te je sport sveden na klubove. Ako govorimo o nogometu, u Hrvatskoj imate ozbiljna, baš stvarno ozbiljna tek 2-3 kluba koji imaju i fizijatre, liječnike, nutricioniste itd. Znamo i zašto jer sve to košta. Dinamo je tu svakako u prednosti jer dugoročno rade i pristupaju tom problemu, rješavaju ga.
Kako ipak pomoći klubovima koji to nemaju jer nije valjda baš sve u novcu, u konačnici mi govorimo o zdravlju mladih ljudi?
- Sada u jednom nogometnom klubu kod nas, neću reći kojem, u momčadi do 17 godina imate četvoricu igrala sa stres frakturom na kralješnici. To je moja struka baš. Zašto to imaju? Zato što su momci naglo izrasli, rade u teretani, imaju jake noge, ali kako su snažno izrasli, snaga muskulature u nogama je jednostavno prevelika u odnosu na ostatak tijela. To je pretreniranost. Postavlja se zaista pitanje, mogu li momci sa 16 godina trenirati jednako kao puno ljetni profesionalci. Moje je mišljenje, ne! Samo... pritisak uspjeha, rezultata je prevelik. Ljudsko tijelo ima ipak svoje limite, ograničenja.
No, jednako tako ne bi ipak škodila ni edukacija za koju nismo baš sigurni da je posvuda u nas, u svih trenera i sportaša na najvišoj razini, kada govorimo o brizi, skrbi za svoje tijelo.
- Neću navoditi koji je sport u pitanju, ali... tako mi jednom igramo na nekom svjetskom prvenstvu. Onda mi tako izgubimo utakmicu, a onda opet tako, neki čudni Francuzi nakon utakmice svi se krenu rekuperirati, oporaviti tako da sjedaju na bicikl, okreću pedale. A naši zapale cigaretu i popiju pivu. Jednu istina, ali opet. Hoću reći da sportaši koji dugo traju, ne traju slučajno tako dugo, nego izrazito i cijelu karijeru, svaki dan vode brigu o svemu. O količini sna, o tomu što jedu, koliko kalorija dnevno unose u sebe. To je projekt. To vam je Luka Modrić. Jasno, na to nadovežite i malo genetike, jasno talent.
Postoji li neki sport koji je osobito sklon ozljedama?
- Ispričat ću vam jednu anegdotu. Premijer Churchill, ima 86 godina, novinar radi intervju s njim. Churchillu u jednoj ruci cigara, u drugoj viski, trbušina ona poznata, velika. Pita ga novinar - "Gospodine Churchill, koja je tajna vašeg dugovječnog života?". On mu odgovori - "Sport". Novinar ga malo u čudu gleda, pita - "Kako mislite sport?". Odgovori mu – "Nikad se nisam bavio sportom". Ovako, vrhunski, profesionalni sport može biti šteta za zdravlje. Sad koji... ovisi opet o genetici. Nema univerzalnog odgovora.
Evo recimo, dizanje utega, vi ste specijalist za kralješnicu...
- Odmah ću vam reći. Nikad u karijeri nisam operirao dizača utega. Nikada. Zašto? Ne znam, budući da mi rijetko dolaze, pa ih nisam stigao ni pitati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....