Ma gdje bili i kad god otišli iz domovine i kojim povodom, naši iseljenici i njihovi potomci uvijek se rado vraćaju doma. Jedan od takvih slučajeva, jedan od tisuća i tisuća takvih je i Jason Davor Newton, mladić rođen u Južnoj Africi, ragbi reprezentativac Hrvatske koji je s našom momčadi trenutačno u Litvi, u Šiauliaiju, gdje se igra važna utakmica Trophy divizije Europskog kupa nacija. Tu su ponovno i dečki s Novog Zelanda, takva je i “pozadina” izbornika Anthonyja Poše, kao i direktora i bivšeg izbornika Milana Jelavicha...
Jason Newton svakako nije ime i prezime koje bi sugeriralo da je riječ o “našem” čovjeku, no on je stvarno “naš” i takvim se osjeća, iako je rođen na sasvim drugom dijelu svijeta:
- Moja je majka s Pelješca, prezivala se Jasprica i ja sam svake godine dolazio u Hrvatsku svojima, k baki i djedu, u kraj iz kojeg je moja majka i s kojim sam uvijek bio duboko povezan. Kako sam u Južnoj Africi igrao ragbi, tako sam i u Hrvatskoj došao do kontakta s ragbijašima i tu je počela priča. S očeve sam strane Englez, Francuz, Bur, što sve nisam...
Tu bismo trebali ostati
Naravno, na jugu Afrike ragbi je sport broj 1:
- Igra se u školama, igraju se ragbi i kriket, dok je nogomet malo manje zastupljen. Igrao sam i ja nogomet, no brzo sam se opredijelio za ragbi. S ragbijem se “dolje” živi od malih nogu i gotovo da nema djeteta koje ga ne igra. Kad sam u Hrvatskoj došao u priliku razgovarati s Jelavichem, ostao sam i već sam punih deset godina u reprezentaciji. To me čini neizmjerno sretnim i ispunjenim i igrat ću dok budem mogao. Nadam se da ću još barem četiri, pet godina moći pomagati.
Kakva je sada situacija kad je reprezentacija iz niže divizije lani izborila Trophy u kojem sada nastupa? Prije je Hrvatska bila u ovoj diviziji u koju realno i spada (Švicarska, Litva, Švedska i Ukrajina, nap. a.).
- Realno i jesmo tu gdje bismo trebali biti i ostati. Godinama smo bili u nižoj s Maltom, Izraelom, Ciprom, u diviziji Conference South i to nam je već pomalo dosadilo. Sad smo izgubili dvije uvodne utakmice s Ukrajinom i Švedskom, trebali bismo dobiti Litvu i onda nas čeka Švicarska koja je također vrlo jaka. Litavci su opasni i jaki, no naša je postava sada dosta jaka. Da smo bili ovako dobro pokriveni kao sada, mogli smo dobiti prve dvije utakmice, no što je, tu je...
Jason je već desetljeće s nama, ali nije ga bilo neko kratko vrijeme.
- Samo kad sam imao zdravstvenih problema i tijekom pandemije korone nisam dolazio. Nisam mogao i bio sam spriječen, inače bih i tada dolazio.
Koji je zapravo Jasonov “background”?
- Iz Johannesburga sam, radim u srednjoj školi, predajem klincima engleski, bavim se i ragbijem, treniram ih i bili smo prvaci cijele johannesburške regije, bili smo zaista dobri. Uživam u tome što radim, volim raditi s djecom. Nisam “grubi” profesor i “tiranin”, pokušavam biti pedagog u pravom smislu te riječi. Kad nisam u tome, volim doći doma u Hrvatsku, inače volim sve što vole mladi...
Kakva je danas situacija u Južnoj Africi?
- Dobro je, sve je u redu, malo nam je problem što postoje ozbiljne “redukcije”. Nedostaje nam energenata te u cijeloj državi nekoliko sati dnevne struje. To jest problem, ali smo navikli jer je tako već 15-ak godina. Dobivamo obavijesti koji grad i koja regija kada neće imati struje. Ponekad je to četiri, ponekad osam sati. Ipak je sve puno bolje nego nekad kad smo bili na rubu građanskog rata nakon ere apartheida.
U tom je smislu situacija danas puno bolja...
- Gotovo sasvim u redu, ja ne radim u nekoj “bijeloj školi” kao što je to bilo nekad, prije nego što sam se rodio. Segregacija, naravno, više ne postoji, postoji samo ta neka podjela na bogatije i siromašne, no tako je svuda u svijetu. U mojim su razredima “miješana” djeca, sve je u tom smislu puno bolje.
Pod prijetnjom pištoljem
Puno je na tom planu učinio baš i ragbi kao što je to opisano u poznatom filmu “Invictus” s Morganom Freemanom u ulozi Nelsona Mandele.
- Doslovno je i bilo tako, mogao je izbiti teški građanski rat, ali je onda Mandela ujedinio naciju tijekom ragbijaškog SP u Južnoj Africi. Sreća što je postojala takva politička volja i odlučnost.
Jason se sjeća tih vremena, a i onih nešto kasnijih koja baš nisu bila bajna:
- Jedna od najgorih epizoda iz života mi je ona kad sam usred bijela dana opljačkan na ulici pod prijetnjom oružja; uperili su pištolj u mene, uzeli sve što sam imao sa sobom, dobro da sam ostao živ. Danas to, srećom, u Južnoj Africi više nije tako.
Jason je već puno desetljeće u Hrvatskoj po ragbijaškim pitanjima, i dalje svake godine odlazi na Pelješac. Imao je tešku situaciju i sa zdravljem...
- Doživio sam moždani udar prije sedam, osam godina. Skočio mi je visoki tlak, stvorio se neki ugrušak i bio sam doslovno na rubu. Ni liječnici nisu znali što je točno posrijedi. Mjesecima sam nakon toga opet učio hodati, govoriti... Sve se, srećom, završilo na najbolji način i nisu ostale baš nikakve posljedice. Bilo je to nešto što pokušavam zaboraviti.
Jason, naravno, ne zaboravlja odakle su korijeni njegove majke. Ne zaboravlja ni to da ragbi u Hrvatskoj nije “bogati” sport te sve što daje hrvatskom ragbiju - on daje besplatno. Baš kao i “domaći dečki” i brojni Novozelanđani koji već tri desetljeća pojačavaju reprezentaciju i dižu hrvatski ragbi na višu razinu. Ako je netko primjer, onda su to Jason i svi ostali naši ragbijaši. Kao što to kaže jedan slogan koji ragbi navijači uvijek ističu: “Hvala vam što ne igrate za novac, nego za Hrvatsku”.