Godinama, desetljećima Hrvatska želi imati, a nema niti jednog suca u nogometnoj Ligi prvaka, pa makar i na “običnim” utakmicama u skupini, a kamoli da sudi, recimo, finale na Wembleyu ili Stade de Franceu ili Santiago Bernabeuu. U biciklizmu takvih problema nemamo, već dapače, Puljanin Bruno Valčić jedan je od najcjenjenijih sudaca u Međunarodnoj biciklističkoj federaciji (UCI), a potvrda toga bila je stigla i ovog ljeta.

Valčić (58) je, naime, u srpnju bio glavni sudac na Tour de Franceu, najvećoj svjetskoj utrci, što je dakle apsolutni vrhunac posla za biciklističkog sudac, više i dalje od toga nema. No, nije mu to bilo prvo takvo iskustvo budući da je šef sudaca na Touru bio već i 2016., a dodatno još dva puta (2013., 2022.) bio član sudačkog žirija, dok u CV-u ima i četiri Gira d’Italije, Vueltu, dvoje olimpijske igre (London, Tokio) i gotovo sve najveće utrke u kalendaru UCI-ja.
Ovog je, pak, tjedna ponovo arbitrirao i na CRO Raceu, kao jedan od članova sudačkog žirija te se brinuo da sve protekne po slovu zakona, a bilo je zahtjevnih situacija zbog skraćivanja etapa, pa mjerenja vremena na dionici do Opatije.

Na jednom Touru 15 sudaca

No, za početak, što uopće znači biti glavni sudac na Tour de Franceu?

- Postoji zapravo žiri od pet sudaca pri čemu su svima funkcije gotovo iste, nije manja vrijednost biti član žirija od glavnog suca, samo što je glavni sudac onaj koji predstavlja sve nas - kazuje Puljanin, jedan od samo tri hrvatska UCI suca, uz Rudija Senjana i Mladena Durlena.

- Na jednom Touru je ukupno 15 sudaca, neki su u automobilima u pratnji karavane, neki na motociklima, neki na cilju, jedan je u “metli”, vozilu koje je posljednje u čitavoj karavani, a jedan je i VAR sudac.

Eto opet konotacije na nogomet.

- Doista i jest kao u nogometu, jer taj sudac u VAR kombiju ili autobusu ima ispred sebe sve službene monitore, na Touru su to, na primjer, kamere iz dva helikoptera, s tri-četiri motocikla i sve ih prati u istom trenutku. Po potrebi može donositi odluke odmah, tijekom etape, ili poslije etape svi dolazimo u VAR kombi i tamo analiziramo, ako ima nekih upitnih situacija. Primjerice, ako je bilo nedopuštenog naguravanja, “laktarenja” u završnom sprintu. Valja dodati kako suci mogu koristiti i “vanjske” snimke (novinara, gledatelja…), te ako se pokažu autentičnima i njih koristiti kao dokazni materijal za eventualne kazne.

Bruno Valčić i Mark Cavendish

Fotoreporter Sirotti Stefano/imago Sportfotodienst/profimedia

Jasno, osnovni sudački posao identičan je na Touru i CRO Raceu - brinuti da sve bude u skladu s pravilima, no razlike su u nečem drugom.

- Tour je, naravno, puno veća odgovornost i puno veći pritisak, jer to je najveća utrka na svijetu i uloga glavnog suca zna biti stresna. Treba koordinirati sve kolege, davati upute, ali ako imaš uz sebe iskusnu ekipu, onda to ide lagano i glatko. No, kad se dogodi neka sporna situacija onda ima dosta rasprava s momčadima, s vozačima, pa ima svega i po medijima. Zato unazad 5-6 godina imamo zabranu izlaska pred novinare u smislu da im objašnjavamo svoje odluke donešene tijekom utrke. Sad je jedini način komunikacije s medijima preko UCI press službe - ističe Puljanin, inače poliglot koji priča engleski, talijanski, španjolski i francuski.

Konkretno, na ovom je Touru vrlo veliku pozornost privukla odluka sudaca o kažnjavanju francuskog biciklista Juliena Bernarda. On je, naime, tijekom jedne etape stao na cesti kako bi poljubio suprugu i to točno ispred njihove kuće, jer se, eto, poklopilo da ruta etape prolazi taman tom cestom. To je inače česta praksa u biciklizmu, štoviše ispada simpatično. No, Bernard je kažnjen ovog puta s 200 švicarskih franaka, a to je pokrenulo “paljbu” po sucima.

- Da, taj famozni poljubac - uzdahnut će Valčić, dodajući kako se priča potpuno izvrnula jer cijela stvar nije dobro iskomunicirana.

- Biciklist nije bio kažnjen zato što je stao i poljubio svoju ženu i dijete, jer to se dešava stalno i to ne kažnjavamo, ali je razlika što je u ovom slučaju bila kronometarska etapa, a ne “klasična”. Na kronometru vozači voze jedan za drugim u razmaku od minute, ali svakog vozača prati 2-3 automobila, motocikl pa kad je on stao, oni su također morali stati i time blokirali cestu, a iza njih je stizao sljedeći biciklist i njega su zapravo time ometali. Zbog toga je kažnjen.

Ima nas različitih karaktera

No, ispalo je, eto, kako su suci, s Valčićem na čelu, nehumani, bez razumijevanja za romantiku i život.

- Još je Bernard poslije izjavio “ako moram platiti 200 franaka da poljubim suprugu, onda ću to činiti svaki dan” i s tom nas je izjavom dodatno “pokopao”. Pričali smo s njim kasnije, objasnili mu da nam je mogao najaviti tu “ceremoniju” pa bismo i mi možda pokušali nešto učiniti da sve prođe bez ikakvih posljedica, razumnije. Ovako je on ispao frajer, a mi negativci.

Jesu li zbog tog primjera, ali i inače, suci u biciklizmu na zlu glasu, kao u drugim sportovima, pogotovo nogometu, vaterpolu, rukometu... gdje ih krive za sve, i kad treba i ne treba?

- Ima i kod nas sudaca različitih karaktera, ovakvi, onakvi. Kao i u nogometu, ovaj bi svirao penal, ovaj ne bi, tako i kod nas, jedan bi za nekakvo “laktarenje” u sprintu kaznio biciklista drugi ne bi. Ja sam onaj koji ima pomirljive tonove i pokušavam izgraditi odnose s team menadžerima, tako da sam s većinom u dobrim odnosima. Što ne znači da nemamo različita mišljenja i da ne vodimo diskusije, ali onda već sutradan zajedno popijemo kavu. Ja, recimo, volim prije starta prošetati između autobusa momčadi, malo popričati s ljudima, netko uvijek ima neko usputno pitanje i gradim na taj način kolegijalni odnos. S većinom biciklista sam na “ti”, pa iako ne patim od toga da moramo imati dobre odnose, lijepo je biti korektan i imati normalne relacije sa svima.

Imao je Valčić u sudačkoj karijeri i nekih škakljivih situacija. Jedna od poznatijih je, recimo, kad je diskvalificirao Vincenza Nibalija na Vuelti 2015. godine. Veliki je Talijan tad bio na vrhuncu slave, osvajač i Toura, i Gira, i Vuelte, i kojekakvih velikih utrka. Razlog diskvalifikacije je bio taj što se Nibali držao za momčadski automobil što mu je omogućilo da se odvoji od konkurenata. A kažnjavao je Valčić kroz karijeru i Marka Cavendisha, Chrisa Froomea, Jaspera Philipsena... sve redom velike “face”, a za to ipak treba imati i nešto hrabrosti.

- Treba, ali moraš se držati načela i pravila. Znam manje-više sve te vozače osobno i mogu objasniti svaki svoj potez i stojim iza svoje odluke, nikad ih nisam mijenjao.

Na kavi izgladili stvari

Zamjeraju li mu vozači i zapamte neku kaznu koju ste im odrezali?

- To je dio posla, ali u principu nemam neprijatelja u tom kontekstu. Naravno, kad smo Nibalija izbacili, trener iz njegove momčadi, s kojim sam inače u jako dobrim odnosima, nije htio pričati sa mnom pola Vuelte, izbjegavao me. Ali, onda smo nakon desetak dana popričali napokon, popili kavu i izgladili stvari.

A ima li nekad možda i popuštanja, da se nekom progleda kroz prste ako je manji propust ili neko veće ime u pitanju?

- Nisam tip koji je impresioniran imenima. Evo, sad smo na Touru imali dvije rasprave s Cavendishom, s kojim sam inače dobar.

U jednoj je bio kažnjen, pa je tražio objašnjenje i nije se složio s mojim razmišljanjem, ali to je njegov problem, kao i u nogometu. Ne misliš da si trebao dobiti žuti karton, ali dobio si ga. U drugoj situaciji, međutim, britanski sprinter nije kažnjen, iako se potezalo pitanje zašto nije, odnosno da je trebao biti.

- Tad je njegov sprint, baš onaj kad je došao do famozne, rekordne 35. etapne pobjede na Touru, bio na granici regularnosti. Objašnjavao sam tada i UCI-u, dakle mojim šefovima, zašto nije kažnjen iako je skretao s linije sprinta, jer pravilo je jasno samo što ga neke moje kolege ne primjenjuju na pravi način. Ti ne smiješ skretati s linije sprinta, osim ako nisi 2 metra ispred svih, jer onda nikome ne smetaš. A Cavendish je u tom sprintu bio dovoljno daleko da je mogao krivudati lijevo-desno po cesti.

Kako god, očito je takva dosljednost u arbitriranju i donijela Valčiću poziciju jednog od svega 40-ak sudaca koji rade na World Tour utrkama. Biciklizmom općenito, pa onda i u sudačkim redovima, “drmaju” Talijani, Španjolci, Francuzi, Nizozemci i Belgijanci, pa visoki ugled koji uživa u tom društvu još više bi trebao laskati Valčiću. Štoviše, on je jedini u toj “grupi 40” iz cijele istočne Europe, pa ga u sudačkim krugovima i zovu Bruno s istoka. Nije se baš lako probiti iz Hrvatske, koja nije biciklistička zemlja.

- Neki put moraš imati i sreće. Dobio sam prvu priliku na Giru još 2003. godine, bio dosta mlađi od ostalih sudaca tada, no očito su vidjeli neki potencijal i tako je krenulo te sam polako napredovao.

I tako već, eto, više od 25 godina (za međunarodnoga suca položio je ispit 1997.), makar biti UCI-jev sudac ne znači i profesionalnu karijeru. Dapače, u sudačkoj biciklističkoj eliti svi rade “normalan”, svakodnevni posao od kojeg zarađuju za život.

- Godinama sam bio rukovoditelj u Uljaniku, a otkako je propao 2019., prešao sam u udrugu gluhih Istarske županije i pišem za njih projekte za europske, nacionalne, lokalne natječaje za dobivanje sredstava. A za biti sudac na utrkama uzimam godišnji odmor ili nekad paralelno radim oba posla, odnosno i tijekom utrka, poslije etape u hotelu.