Josip Pribanić (24) hrvatski je reprezentativac u odbojci na pijesku, prvak Hrvatske, momak s mnogo pehara, a da za njega osim onog malog kruga ljudi koji se bavi ovim sportom, i to samo ljeti, nitko gotovo da i nije čuo. Da je, recimo, maneken, za što također ima predispozicije, sigurno bi bio puno, puno poznatiji. No, ovaj simpatični momak, koji zimi, kao i svi, igra dvoransku odbojku, a onda, s prvim toplijim danima, već na proljeće izlazi na pijesak, ipak je drugačiji od ostatka tog “beach boys” društva.
Dečko s vizijom, za kojeg očito ne postoje granice, vidi se to iz njegova načina života, momak koji će, prema svemu sudeći, ostvariti svoj odbojkaški san - doći na Olimpijske igre.
Dakle, Josipe, gdje je sve počelo?
- Nakon pretprošle polusezone igranja u Centrometalu iz Nedelišća, počela je ljetna sezona odbojke na pijesku, gdje sam igrao s raznim suigračima, s Jegorom Žukovskim, na primjer, za reprezentaciju u Continental Cupu u Umagu, gdje smo dobili Albaniju, a izgubili od Estonaca i Danaca. Onda sam u rujnu otišao u Stuttgart, gdje mi je igrala djevojka Alexsandra Lazić, reprezentativka Švedske, sa sestrom Rebeckom, a ideja je bila trenirati tamo u jednom od njihova četiri olimpijska kampa odbojku na pijesku, s njihovim trenerima. To je ogroman centar dvorana i sportskih borilišta te pripadajućih objekata, a tamo je i nogometni stadion.
Krenuo je, dakle, kao igrač...
- Trenirao sam s Alexom Prietzelom, koji se s Austrijancima kvalificirao za Olimpijske igre u Riju. Sjajan mladi stručnjak s atipičnim načinom treniranja. Njega je povukao, pak, u Njemačku nekadašnji reprezentativac Jörg Ahmann, osvajač bronce na Olimpijskim igrama u Sydneyju u odbojci na pijesku. Njih dvojica vode Stuttgart i kada sam došao, zamolio sam ih da s njima treniram. Odmah su me prihvatili, rekavši: ‘Koliko ćemo mi pomoći tebi, toliko ćeš ti i nama jer sparing-partnera uvijek nedostaje’. I tako je počelo, ja sam bio smješten kod djevojke, tako da je sve bilo pod kontrolom. Bilo mi je sjajno, no tek sam tada shvatio da o odbojci, zapravo, ne znam ništa.
Nastavio kao sparing-partner...
- Na susjednom su terenu često trenirale Karla Borger i Julia Sude, djevojke iz najužeg svjetskog vrha, s kojima su me treneri upoznali, i koje su mi se ubrzo u razgovoru požalile da im nedostaje pravih sparinga, pa smo dogovorili da ću im povremeno sparirati. To im se svidjelo jer je moj rang igre upravo na onom nivou kakav im je trebao. Znali smo često razgovarati i o Hrvatskoj i našoj odbojci na pijesku, sve ih je zanimalo, a moram reći da je Julia znala puno više jer je osvojila Poreč Major, a Karla je sa svojom partnericom tada bila treća. Kadanađanke su bile druge. Očito smo kliknuli jer su me zvale sve češće na treninge, ali i tražile moje mišljenje o pojedinim situacijama na treningu. A i njihov tadašnji trener Burkhard Sude, Julijin tata, legenda njemačke odbojke, još me poticao u suradnji, davao mi da im vodim zagrijavanje, tražio neke nove vježbe.
I na kraju završio kao trener.
- Sve se poklopilo nakon turnira Svjetske serije u Kini, u listopadu prošle godine, na kojem su osvojile zlato. Do tada su bile zajedno godinu dana, bez osvojenog turnira Svjetske serije. Bili smo stalno u kontaktu, a onda su me odjednom zamolile da im napravim taktiku za sljedeći meč. Naime, uvijek sam se predstavljao kao totalni obožavatelj odbojke na pijesku, koji prati sva moguća natjecanja i utakmice. Dakle, bio mi je poznat taj par s kojim su igrale sa snimaka, ionako imam informacije gotovo o svakom paru na svijetu koji igra. Složio sam im neku taktiku i one su dobile 2:0. Bile su jako zadovoljne. Tu sam prilično pedantan. Onda smo nastavili, za svaku sam im utakmicu slao taktiku. U finalu su naišle na čuvene Amerikanke Brooke Sweat i Kerri Walsh Jennings i dobile ih sa 2:0.
Iako je Kerri igračica starija od 40 godina, lani je odigrala najviše turnira i već je godinama u svjetskom vrhu. No, meni je ona nekako lagana za skautiranje i tako sam i napravio taktiku za Juliju i Karlu, što je urodilo plodom. Odmah su me zvale i zatražile ozbiljniju suradnju, čak je i Julijin otac i njihov trener prvi na tome inzistirao. On je inače stomatolog, ima vlastitu kliniku i zapravo mu je dobro došlo da se rastereti posla trenera iako je, naravno, i dalje u timu.
I od tada je njegova igračka karijera stavljena izvan pogona.
- Tu sam je, definitivno, prekrižio jer sam ipak pronašao način da ostvarim svoj odbojkaški san. Naime, svjestan sam da neću nikada otići na Olimpijske igre kao igrač, ali šanse da odem kao trener sada su mi jako izgledne, oko 90 posto. Jer, na OI ide otprilike prvih 20-ak parova sa svjetske rang-liste, a one su trenutno na 16. mjestu, i zapravo bi samo trebale tu poziciju održavati. Najvažnije je ostati zdrav, igrati što više turnira koji donose bodove i samo potvrditi taj rejting. Nije nužno osvajati turnire, dovoljno je imati normalan rezultat, proći koje kolo i to je to jer u prvih 20 ima više američkih i brazilskih parova, a na OI mogu ići samo dva para iz jedne zemlje, pa se onda lista pomiče.
Koronakriza je i Josipa i njegove djevojke zaustavila u radu.
- Bili smo početkom godine u jednom kampu za trening u Španjolskoj, tu sam imao odriješene ruke što se treninga tiče, u veljači u Egiptu, a onda smo nastavili u Stuttgartu, dok nije stigao koronavirus i poremetio totalno cijelu sezonu. No, sada smo opet u pogonu, pripremamo se za EP u rujnu u Jurmali. Imamo načelni dogovor do Olimpijskih igara u Tokiju jer Julia ima 33, a Karla godinu manje i pitanje je što će se poslije događati s njihovim karijerama.