Neke priče u svijetu sporta nadilaze granice samog nadmetanja, borbe za trofeje ili lova na rekorde i koliko god to možda zvučalo patetično, mogu poslužiti kao istinska inspiracija. Jedna takva je priča Siye Kolisija (32), kapetana južnoafričke ragbijaške reprezentacije, koji je prošao put od teškog i problematičnog djetinjstva u siromašnom predgrađu do svjetske slave. I danas svoj uspjeh i popularnost koristi kako bi pozitivno utjecao i poboljšao uvjete života u zajednici u kojoj je odrastao, ali i šire.
U zemlji u kojoj je u ne tako davnoj prošlosti profesionalni sport bio rezerviran isključivo za bijelce, Kolisi je ušao u povijest kao prvi crni kapetan Springboksa. Štoviše kao kapetan koji je poveo reprezentaciju do svjetskog trona prije četiri godine, a ove subote njega i suigrače čeka novo finale u kojem će se u Parizu sudariti s najvećim rivalom Novim Zelandom. Crnac skromnog porijekla postao je tako nacionalni junak u zemlji u kojoj je apartheid potpuno ukinut tek 1994. godine i u kojoj još uvijek traje borba za jednakost i pravednije društvo.
Siyamthanda Kolisi rođen je 1991. u Gqeberhi (bivši Port Elizabeth), a odrastao je u predgrađu Zwideu. Iako je sustav rasne segregacije u to doba odbrojavao svoje zadnje dane, da bi u potpunosti bio ukinut dolaskom Nelsona Mandele na vlast, mnogi su crnci nastavili su živjeti u nepovoljnim uvjetima na periferiji gradova. U takvoj scenografiji, okružen siromaštvom, pothranjenošću, kriminalom i nasiljem odrastao je i mali Siya.
Bez bake ne bi bio ovdje
Oba su mu roditelja bili tinejdžeri kad se rodio, tako da je brigu o njemu preuzela baka Nolulamile kojoj je i danas najviše zahvalan za sve što je postigao. Baka je radila gomilu poslova kako bi ga mogla prehraniti i njezinu smrt kao 12-godišnji dječak jako je teško podnio
- Jedina osoba koja me bezuvjetno voljela je otišla, a bez nje, Zwide se činio još strašnijim mjestom nego prije - priznao je Kolisi u autobiografiji.
Bez bake ne bi bio ovdje gdje je danas, često ponavlja kapetan Springboksa.
- To nije stilska figura, doista je tako. Bila je izvanredna žena, pozitivna, puna ljubavi, bila mi je podrška i zaštita u najtežim vremenima. Nismo imali hrane svaki dan, pa bi moja baka otišla do susjeda po šalicu brašna ili riže da me zasiti. A ponekad bih otišao u krevet samo sa zašećerenom vodom. Takav je bio život. U siromašnim četvrtima imate samo jednu misao - kako ću danas preživjeti - ispričao je svojedobno Kolisi za New York Times.
Prvi dodir sa sportom bio mu je ulični nogomet koji je igrao s prijateljima iz susjedstva. Kad bi osvojili turnir protiv klinaca iz druge ulice, podijelili bi glavnu nagradu od pet randa i počastili se s nekoliko komada vetkoeka - lokalne pogače punjene kobasicama i sirom. Međutim, prisjeća se danas Kolisi, često te utakmice ne bi završavale nagradom, već batinama zbog razbijenih prozora.
Obožavao novozelandsku Haku
Negdje u to doba rodila se i ljubav prema ragbiju i to, ironično iz današnje perspektive, zahvaljujući novozelandskim All Blacksima. Maleni Siya bio je zadivljen legendarnim Jonahom Lomuom i tradicionalnom novozelandskom hakom.
- Obožavao sam njihov ples s puno vikanja, udaranja po bedrima i kolutanja očima. Uvježbavao bih ga s prijateljima tijekom dana i izvodio za tatu kad bi se vraćao s posla svake večeri.
Uskoro je u lokalnom klubu počeo i trenirati ragbi i bio je to, kako sam priznaje, trenutak koji mu je promijenio život jer u to doba je već lagano počeo eksperimentirati s drogama.
- Mogao sam završiti kao tsotsi, mladi kriminalac, a u tom slučaju bi mi ostale samo dvije opcije: zatvor ili smrt. Ili oboje. Otišao sam na trening u lokalnu momčad African Bombers i prvi trening sam završio iscrpljen, u modricama i krvav, ali sam otišao kući u sedmom nebu. Bila je to najbolja stvar koju sam ikad napravio. Od tog prvog treninga nikad se više nisam osvrtao i nikada više nisam pušio travu ili šmrkao benzin - prisjetio se u autobiografiji.
Brzo je pokazao veliki talent za ragbi i to mu je donijelo stipendiju za srednju školu Grey u Port Elizabethu. Tamo je izbliza gledao treninge južnoafričke reprezentacije na čelu sa Schalkom Burgerom.
- Bio je moj heroj, sviđao mi se način na koji je igrao. Bio je posvuda sa svojom prljavom plavom kosom koja je letjela dok se bacao po terenu. U početku sam bio presramežljiv da ga tražim autogram, ali učitelj mi je jednom gurnuo olovku i komad papira u ruke, rekavši mi da se ne vraćam dok ne dobijem potpis. Da mi je tada netko rekao da će jednog dana Schalk biti ne samo moj suigrač, nego i prijatelj, mislio bih da je lud.
Na kraj je, baš poput svog uzora, osvojio i naslov svjetskog prvaka. Poveo je prije četiri godine u Japanu svoje suigrače u veliki finalni trijumf protiv Engleske (32:12), a kasnije i u pobjedničku paradu diljem Južnoafričke Republike. Inspiraciju su, otkrio je kasnije, pronašli u opjevanom prvom svjetskom naslovu koji su Springboksi osvojili 1995. godine, kada su prvi put i dobili priliku nastupiti na SP-u poslije sportskih sankcija zbog apartheida.
- Znamo što je momčad značila u prošlosti, ne samo za naš sport, nego i za državu. Iskoristili smo to za inspiraciju, da nastavimo njihovim putem. Svrhovitije je kada ne radite nešto samo za sebe, već i za ljude koje uopće ne poznajete. Kad počneš igrati za druge i raditi stvari za druge, puno je teže odustati. Kad pomislite koliko ljudi bi sve dalo da budu na našem mjestu, koliko je ljudi u našoj zemlji nezaposleno, onda shvatite da biste odustajanjem prevarili ne samo sebe, nego i sve te ljude kod kuće.
Supruga Rachel ‘glas razuma’
Noć prije tog velikog finala protiv Engleske, Kolisi je sjedio sa suprugom Rachel i zajedno su napravili popis svega čime bi mogli pridonijeti promjenama u JAR-u. Osvajanje titule dan kasnije dalo mu je priliku da još više iskoristi svoj utjecaj. Otada svaki dan pokušava pomoći u transformaciji svoje zemlje, od vođenja kampanje za iskorjenjivanje nasilja nad ženama do osnivanja Zaklade Kolisi i rada na ukidanju nejednakosti u zemlji.
- Nema slobode dok svi nisu slobodni, nema sigurnosti dok svi nisu sigurni, nema jednakosti dok svi nisu jednaki - ponavlja Kolisi svoj moto.
Supruga Rachel, s kojom ima dvoje djece i s kojom odgaja mlađeg brata i sestru, danas mu je glavna podrška i stup obitelji.
- U trenucima kada ne vjerujem u sebe, kad čujem komentare da sam u reprezentaciji samo zbog rasne kvote ili da sam kapetan iz političkih razloga, dođem do mračnog mjesta gdje počnem sumnjati u sve što jesam i za što se zalažem. Ali Rachel je uvijek onaj glas koji mi ponavlja “dovoljno si dobar, ovdje si s razlogom”. Bez nje ne bih bio to što jesam - zaključuje svoju priču Kolisi.