Optimus Prime je savršenstvo među Transformerima. Predani, karizmatični i uporni vođa za kojeg nijedna prepreka nije prevelika. To je holivudska verzija priče. U hrvatskoj verziji Optimus Prime je regatna jedrilica Class40 čija se prova u iduće dvije godine sprema za velike stvari. Čekaju je valovi Atlantika na prestižnim regatama Transat Jacques Vabre i Route du Rhum. Za njezinim timunom bit će Ivica Kostelić, koji se u drugom laufu karijere posvetio novoj ljubavi. Moru i jedrenju. A priču o strasti prema velikom plavetnilu jedan od najboljih svjetskih skijaša započeo je prije nekoliko godina, piše yachtscroatia.hr.
Kako je Ivica Kostelić izabrao jedrenje…
‘Tražio sam sport u kojem mogu biti relativno kompetitivan, a pritom da se slaže s mojim karakterom. Jedrenje je zadovoljilo tu moju malu intimnu anketu. Volim boraviti u prirodi, provodio sam puno vremena na moru i odlučio sam probati. Za početak sam samo jedrio da vidim kako ću se uopće osjećati u kokpitu, hoće li to biti dio neke moje komforne zone.’
Možete li usporediti skijanje i jedrenje?
Kao aktivnosti, skijanje i jedrenje su dosta različiti, posebno ako govorimo o offshore jedrenju. Skijanje je kao juriš: minuta, dvije maksimalno intenzivnog angažmana, sve se događa vrlo brzo i potrebno je riskirati cijelo vrijeme. Offshore je čista suprotnost: dugotrajni napor u kojem treba štediti snagu i riskirati minimalno, ako uopće. To sam naučio na teži način kada sam počeo regatavati kao samac. Čim je vjetar promjenio, ja sam na brzinu mijenjao jedra da bi vjetar nakon 5 minuta opet promjenio, a ja sam se opet ‘ubio’ od brze promjene jedara. Shvatio sam da je ‘risk management’ vrlo bitna sastavnica i svaka odluka se mora jako dobro izvagati prije nego donesete konačnu odluku. U skijanju, ako vidite i najmanju šansu da budete makar i stotinku brži, morate je odmah zgrabiti. Postoji neka paralela između offshorea i sportova ultra-izdržljivosti gdje promjena ritma uglavnom donosi više štete nego koristi. Jedna od najprivlačnijih značajki jedrenja je uronjenost u sadašnjost, u trenutak. Kada jedrim, vrlo malo razmišljam o nečemu što nije povezano sa zadacima koji su preda mnom. Ali s obzirom na to da se nalaziš usred tako silnog prirodnog elementa, počesto razmišljaš o relacijama između sebe i prirode pa se zna i odlutati u filozofiju i tko zna još kamo…
Rekli ste kako je jedrenje sport u kojem ste procijenili da možete biti relativno kompetitivni. Kao vrhunski natjecatelj, koliko je teško bilo prestati s aktivnim skijanjem?
Ne mogu reći da je tu bilo velike tuge. Naravno da ti nedostaje taj ritam priprema, slatko iščekivanje utrka i veselje nakon dobrih rezultata, ali shvatiš kako tvoj hardver više ne može pratiti softver, a da vam pojasnim to stanje uma, ispričat ću vam jednu priču koja se dogodila na Svjetskom prvenstvu 2019. U Åreu je bila utrka legenda na koju su došli svi koji su nešto značili u svijetu skijanja. Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, pobjednici Svjetskog kupa. Skijaška krema, Luc Alphand, Patrik Järbyn, Fredrik Nyberg, Bruno Kernen, Kalle Palander, Marco Büchel, Ingemar Stenmark, Kjetil Andre Aamodt. Neki od tih ljudi meni su u djetinjstvu bili uzori. Bio sam prvi put na takvoj utrci i mislio sam to će biti neka zezancija, ekshibicija, a kad ono ti ljudi grizu kao ludi. Kao da je u pitanju završnica Svjetskog kupa ili nastup na Olimpijskim igrama. To mi je bilo zanimljivo sa psihološkog aspekta, pogotovo kada mi je Järbyn uoči starta pojasnio: ‘Stari, kad čujem ono bipkanje, ja totalno poludim. Trideset godina to bipkanje je mojem mozgu javljalo da je tih idućih minutu ili dvije moje utrke vrijeme za apsolutnu mobilizaciju. Naravno da to ne može preko noći prestati. To je refleks.’ Na kraju je ispalo da nakon takve ‘revijalne’ utrke – namjerno je stavljam u navodnike – Nyberg ide na operaciju, Aamodt mora na rehabilitaciju, a mene su ubila koljena. Bili smo nabrijani ‘sto na sat’ jer naš softver radi sasvim jednako, ali hardver je malo zastario. To je čisti instinkt. Kada dođeš na stazu i dalje si natjecatelj jer si to radio jako puno godina, ali tijelo više ne može pratiti takve zahtjeve. I zato je meni posao savjetnika u Hrvatskom skijaškom savezu idealan jer sam u glavi kompetitivan, razmišljam kako bih ja odvozio tu utrku jer moj softver radi jednako dobro kao i za vrijeme karijere. No, moraš se pomiriti s činjenicom da nemaš tri života i da je tvoje vrijeme natjecanja prošlo. Moraš se pomiriti s činjenicom kako ne možeš više biti vrhunski jer sport danas od ljudi traži da budu strojevi, da dio svog života posvete jednom cilju. Ja se nadam da ću možda jednog dana u jedrenju biti vrhunski jer je u pitanju sport u kojem možeš dugo trajati, a iskustvo je jedna od najbitnijih stavki.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.