Regatni centar Oberschleißheim u blizini Münchena donio nam je već puno radosti na ovom Europskom multisportskom prvenstvu zahvaljujući trijumfu nezaustavljive braće Sinković, ali to je bio samo početak. Nakon veslača stazu su okupirali kajakaši i kanuisti, a već prvog finalnog dana razveselila nas je 23-godišnja Vanesa Tot koja je osvojila broncu u kanuu jednokleku na 500 metara. Djevojka iz Slavonskog Broda odradila je sjajan posao i došla do prvog velikog seniorskog odličja u karijeri u sportu koji je u Hrvatskoj proslavio veliki Matija Ljubek.
Neizvjesno sve do kraja
Da je sposobna za dobar rezultat u ovoj disciplini Vanesa je najavila ranije ovaj mjesec na Svjetskom prvenstvu u kanadskom Dartmouthu gdje je zauzela šesto mjesto. U europskoj konkurenciji, na stazi nedaleko od zloglasnog logora Dachau, odradila je utrku karijere i s rezultatom 2:06.682 ostala samo iza Španjolke Marije Corbere (2:03.586) i aktualne svjetske prvakinje, Ukrajinke Ljudmile Luzan (2:05.096), a nadmašila je Mađaricu Virag Ballu koja je bila četvrta na SP-u.
- Nadali smo se da smo u borbi, ali bilo je neizvjesno do posljednjih metara. Istina, kaže mi trener da je, čim je vidio da sam al pari s Mađaricom, znao da ću je polomiti i uzeti medalju. Ja sam vjerovala da mogu do medalje. Na EP-u U-23 osvojila sam srebro i broncu iako sam priželjkivala zlato na tom natjecanju jer mi je to zadnja mlađeseniorska godina. Ali eto, mislim da je ova bronca sve to bacila u drugi plan - rekla nam je Vanesa nakon dodjele medalja.
- Jako sam ponosna na sebe, na svoj rad i rad svoga trenera Igora Krajine, posljednjih smo sedam godina stvarno osvojili puno medalja. Zahvaljujem ovom prilikom i svome klubu Marsoniji koji me podržavao niz godina, i kada sam osvajala medalje i kada sam gubila. Hvala i Hrvatskom kajakaškom savezu, Hrvatskoj vojsci, te naravno HOO-u koji stoji iza svojih sportaša i pomaže što god nam je potrebno.
Nije joj bilo jednostavno samo desetak dana nakon SP-a u Kanadi pripremiti se za novo veliko natjecanje.
- Prošli smo se utorak vratili, malo nam je bilo problematično jer taman kad sam uhvatila tempo spavanja, već smo morali krenuti na put. Ali, na takve se stvari treba prilagoditi. U Kanadi sam imala finale za finalom u roku od pola sata, ali bila sam spremna na to jer tako i treniramo da mogu izdržati dvije, tri utrke u kratkom roku.
Naučena na vjetar i valove
Ovdje je raspored ipak malo bolje posložen jer finale na 200 metara, koje je izborila jučer u jutarnjim satima, na rasporedu je tek u nedjelju.
- Nadam se ulasku u top 5 nakon što sam lani bila šesta. Tu je malo teže do medalje, konkurencija je žešća jer je to olimpijska disciplina, ali sve je moguće.
Vanesa većinu godine trenira na Savi u Slavonskom Brodu.
- Jedino kad je Sava baš loša gledamo da odemo negdje na pripreme i najčešće idemo u Rogotin gdje su odlični uvjeti. Već me i nekoliko mojih suparnica pitalo mogu li doći sa mnom trenirati, naravno da sam pristala jer bolje je da je grupa veća i da možemo zajedno trenirati i sparirati.
Koliko je teško nekome tko trenira na rijeci prilagoditi se na natjecanja na jezeru?
- Jedina prednost kod treniranja na rijeci je u tome što kad su valovi ili vjetar, ne mogu od toga pobjeći, pa onda kad su ovakvi uvjeti kao što su bili u ovom finalu, da puše vjetar s leđa i da su valovi, nemam problema jer sam naučena na to. Kad treniraš na jezeru, ipak se lakše možeš skloniti i mirnije je. Ali eto, ja sam stvarno dokaz da nije bitno gdje se trenira, bitno je imati volje i podršku, te da se sportaš i trener pronađu. Mogu reći ono što i moj trener često ponavlja - mi smo simbioza, kako sam ja od njega napravila vrhunskog trenera, tako je i on od mene napravio vrhunsku sportašicu. Lani smo započeli niz plasmanom na Olimpijske igre, što je stvarno ogromna stvar, i sad smo nastavili. Možda ne malo usporila korona u svibnju, ali nije me to spriječilo da osvajam medalje i ulazim u finala.
Trenirati je počela kao desetogodišnjakinja, s time da je 2015. prešla iz kajaka u kanu.
- U kajaku nismo mogli ispraviti tehniku, bilo je teško jer sam već uhvatila neke pogrešne navike. Kad je Igor došao u klub, predložio je da probamo s kanuom. Nitko tada nije mogao garantirati da ćemo ostvarivati ovakve ogromne uspjehe. Drago mi je da sam se ovom seniorskom broncom pridružila Anamariji Govorčinović u osvajanju medalja, nadam se da će i ona ovdje biti na postolju.
Kajak joj je, kaže, bio prvi sport i odmah se zaljubila i ostala.
- Možda je to malo smiješno i ironično jer se u mojoj obitelji nikad nitko nije bavio sportom. Ja sam prva koja ja te promijenila te navike. Mislim da je kajak/kanu sada i sport broj 1 u gradu i županiji baš zbog mojih vrhunskih rezultata iako sada imamo i gradske bazene pa se mogu trenirati i plivanje i vaterpolo.
Priznaje da joj je najteže bilo u trenucima kad je završavala srednju školu.
- Nisam znala hoću li na fakultet ili ću nastaviti sa sportom. Izabrala sam nastaviti iako je mami to bilo sumnjivo. Nije znala što ću ako ne uspijem, ali rekla sam joj “ne brini, gledat ćeš me jednog dana na olimpijskim igrama”. I bilo je tako.
Je li mama svjedočila uživo kćerinoj prvoj velikoj seniorskoj medalji?
- Nije nitko od obitelji bio ovdje, ali vidjela sam prijatelje iz srednje škole koji žive tu. Pitali me hoću li dolaziti na EP i najavili su da bi me htjeli doći gledati.
Vanesa je danas potpuno posvećena sportu, a plasman na OI u Tokiju puno joj je toga olakšao.
- Nisam zaposlena, ali kako sam spomenula, od ove godine sam članica pričuve Hrvatske vojske kao sportašica. To mi je ipak neka sigurnost i ogroman preokret. Zahvaljujem i svom Gradu koji mi je dao u najam stan tako da sam i po tom pitanju mirna iduće tri godine. Sve je nekako krenulo na bolje i sve to će mi uistinu pomoći da ostvarim bolje rezultate.
Može se i do 40. godine
A kad su u pitanju rezultati, tu su joj ambicije iznimno visoke.
- Ove me sezone još očekuje SP U-23, tu se nadam ulascima u finale i možda jednoj ili dvije medalje. A od iduće sezone sam isključivo seniorka, imat ću EP i SP i tu želim osigurati plasman na OI u Parizu. Dugoročni plan mi je da u olimpijskoj disciplini na 200 m uzmem medalju na EP-u i SP-u, ovisi koliko ću se potruditi i koliko će mi t to dopuštati životne prilike. Tek sam sa svoje 23 godine počela postajati svjesna koliko sam uložila u ovo i odradila.
Još je jako mlada, a ovo je sport u kojem se može dugo trajati.
- Može se i do 40. godine, ovisi koliko si kvalitetan. Nadam se da će biti još puno medalja - uz osmijeh je zaključila djevojka koja je Hrvatskoj donijela šestu medalju na ovom multisportskom EP-u.