Kad se prije 11 godina sa širokim osmijehom na licu i visoko podignutim rukama popeo na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja na Olimpijskim igrama u Londonu, postao je trenutna senzacija u Hrvatskoj. Malo je ljudi dotad išta znalo o disciplini trap u streljaštvu, odnosno o gađanju letećih meta, pa im je uspjeh skromnog i samozatajnog dečka iz Istre bio totalno iznenađenje.
Bio je Giovanni Cernogoraz i prije Londona europski prvak, osvajao je odličja u Svjetskom kupu, ali prokletstvo tih tzv.”malih” sportova je da se za njih i njihove junake čuje tek kad pronađu put do olimpijske slave. A onda opet brzo potonu u drugi plan...
Bilo je tako i s Giovannijem koji je nakon Londona svoje uspjehe nastavio nizati u tišini. Istina je da više nije bilo zlata s onih najvećih natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava ili olimpijskih igara, ali 2015. godine je, primjerice, bio pobjednik finala Svjetskog kupa što mu je donijelo i drugu titulu najboljeg sportaša u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora. Treća titula je stigla u srijedu navečer, stigla je nakon uistinu nezaboravne sezone, najveće nakon londonskih Igara.
Osvojio i dva ekipna zlata
Unutar samo mjesec dana postao je Cernogoraz i svjetski i europski prvak, potvrdivši da je i dalje klasa, sada već u petom desetljeću života. Najprije je u Bakuu odradio savršeno natjecanje, osvojio zlato i usput upucao kvotu za Olimpijske igre u Parizu, da bi koji tjedan kasnije na domaćem terenu u Osijeku drugi put u karijeri postao i kontinentalni prvak. Godina iz snova, godina za najviše ocjene...
- Da, tu su svjetsko i europsko zlato, ali tu su i još dva ekipna zlata, na Europskim igrama i Svjetskom kupu, tako da stvarno bolje nije moglo. A ova nagrada HOO-a je šlag na tortu, veliko priznanje. Treći sam put najbolji hrvatski sportaš i ta mi nagrada stvarno jako puno znači, pogotovo prije olimpijske godine, bit će mi to dodatna velika motivacija za Pariz - kaže 41-godišnji Giovanni.
Priznaje da nije mogao ni zamisliti prije 12 mjeseci da će godina imati ovakav epilog.
- Nisam se nadao da ću osvojiti dva zlata, evo iskreno. Ali, prije Svjetskog prvenstva sam stvarno bio u strašnoj formi, baš sam osjetio da sam dobar i da mogu puno toga. No, i rezultati su na tom SP-u bili strašni, u kvalifikacijama sam imao 123 pogođene mete od 125 i morao sam raspucavati za ulazak u finale. Tako da sam stvarno presretan nakon svega.
Sada je ključno pitanje kako takvu savršenu formu prenijeti na ono najvažnije što slijedi, Olimpijske igre u Parizu?
- Neće tu biti neke velike promjene, trenirat ću kao i svake godine. Imam svoj program, toga ću se pridržavati i tempirati formu za Igre, to je glavni cilj. A prije toga imamo i Europsko prvenstvo, to će mi biti test za Pariz, tamo ću vidjeti moram li popraviti neke pogreške. Dat ću sve od sebe i nadam se finalu u Parizu.
Igre u Riju pamtim po vjetru
Ima li na tom putu sve što mu je potrebno da uspije?
- Nedostaje mi još koji sponzor, ali situacija je takva kakva jest i moram se tome prilagoditi. Imam dva sponzora, tvornicu oružja Beretta i tvornicu municije Clever, ali još malo financijske podrške za pripreme bi mi sigurno trebalo. Uvijek malo fali.
Kad smo već kod toga, koliko košta jedna prosječna sezona vrhunskog trapaša?
- U sezoni ispucam oko 30.000 metaka, tako da samo na municiju ode oko 15.000 eura, puška košta oko osam, devet tisuća eura, tu su i mete za koje također treba između osam i deset tisuća eura, pa putni troškovi... Tako da se nakupi dosta toga.
Jesu li u Hrvatskom streljačkom savezu mogli barem malo bolje iskoristiti činjenicu da imaju dvojicu olimpijskih pobjednika, Giovannija i Josipa Glasnovića?
- Došao je sad novi sponzor, ali da, mislim da su mogli još malo bolje iskoristiti te dvije zlatne olimpijske medalje.
Koliko je i je li uopće u trapu važan rad sa sportskih psihologom jer za pogoditi 125 od 125 meta je potrebna velika koncentracija?
- Radio sam sa psihologom oko godinu dana, ali nije mi to odgovaralo, nisam vidio neke velike promjene. Imam svoju pripremu prije serije, svoje vježbe, dobro mi ide i to je to. Uoči finala radim neke vježbe disanja, imam svoj fokus, isključim se iz svega i to mi je dovoljno.
Koliko na izvedbu utječu vremenski uvjeti? U finalu EP u Osijeku je, primjerice, vidljivost bila prilično slaba.
- Vremenski uvjeti su jako bitni, ali na EP čak i nisu oni toliko utjecali, koliko problem s metama koje su se dosta razbijale u finalu. Inače je normalno da se lomi 10-15 meta, a tamo ih je bilo 75 razbijeno, vjerojatno se u prijevozu dogodio koji udarac. A što se tiče samih vremenskih uvjeta, najteže mi je kad je jak vjetar, to mi najviše poremeti koncentraciju.
Ima i jednu jako lošu uspomenu s jakim vjetrom...
- Olimpijske igre u Rio de Janeiru pamtim po tome. Druga serija mi je bila fatalna i koštala me finala baš zato što je počeo puhati jak vjetar. Taj dan su prekinuli natjecanja u tenisu i veslanju, ali u streljaštvu nisu i imao sam u toj seriji 21 pogođenu metu od 25. Falile su mi dvije mete za raspucavanje za finale, po tome ću pamtiti te Igre.
Na one sljedeće, održane prije dvije godine u Tokiju, nije se uspio plasirati.
- Teško mi je to palo, bio sam dva puta jako, jako blizu. Nedostajalo je na kraju malo sportske sreće, jedna do dvije mete.
Još dva olimpijska ciklusa
Vratilo mu se sve ove godine kroz izborene Igre u Parizu, ali ni one ne moraju biti posljednje u njegovoj karijeri jer vijek trajanja u ovom je sportu prilično dug.
- Moguće je dosta se dugo baviti ovime, otprilike do 47. godine, to je neki vrh. A nakon toga puno toga ovisi o tome koliko se sportaš pazi. Sad imam 41 godinu i računam da ću odraditi još dva olimpijska ciklusa ako sve bude po planu, Pariz i Los Angeles. A nakon toga ćemo vidjeti, teško je reći unaprijed, to će ovisiti o mnogim stvarima.
No, već sada ima ideju što bi volio raditi kad se ostavi puške, barem natjecateljski.
- Htio bih ostati u streljaštvu, u trenerskim vodama. A volio bih i malo povećati našu streljanu u Novigradu i organizirati tamo neko veliko natjecanje.
Ima li interesa među mladima za ovaj sport?
- Ima interesa, ali na žalost, ovo je jako skup sport i normalno je da si u trenutnoj situaciji, kad sve poskupljuje, jedna obitelj ne može priuštiti tako velike troškove da bi se djeca bavila ovime. Ali da, postoji interes i trudimo se u našem klubu najviše što možemo da privučemo djecu, da nađemo sponzore, kupimo municiju i mete, kako bi mladi mogli trenirati. Borimo se koliko možemo.
Vratili smo se na kraju tako opet na troškove i financije, pa smo pitali Giovannija može li on kao olimpijski pobjednik živjeti od sporta jer poznato je da je svojedobno radio i kao konobar u obiteljskom restoranu.
- Nakon zlata u Londonu mogu živjeti normalno. Ali da nije bilo te medalje, trebao bih imati i dodatni posao kao izvor financiranja.