Devetnaesta međunarodna veslačka regata Sveti Duje doista je posebna. Prvo zato što se po prvi put neće dogoditi za blagdan zaštitnika Splita, dakle 7. svibnja, nego u dosta kasnijem terminu, ali organizatori su se pobrinuli da ostane upamćena. Što znači da će se dvadeset i jednu godinu plus jedan dan nakon čuvenog olimpijskog finala osmeraca u Sydneyu u revanšu ispred splitske Rive na stazi od 220 metara ponovo ogledati zlatna posada Velike Britanije i brončana Hrvatske.

I to u gotovo kompletnim sastavima, od njih osamnaest nedostajat će tek četvorica. Kod Britanaca neće biti Andrewa Lindseya, Stevea Trapmorea i kormilara Rowleya Douglasa, dok za našu čudesnu posadu neće veslati tek Tomislav Smoljanović. Smoljanović je, em dežurni u subotu u bolnici, em ima velikih problema s kukovima i nije mu preporučeno sjedati u čamac. Doduše, mogao bi umjesto njega uskočiti njegov sin, koji je nedavno na prvenstvu Hrvatske osvojio tri zlatne medalje.

- Nama su spomenuta dvojica, Lindsey i Trapmore, u New Yorku, a kako bi nakon povratka iz Splita morali u dvotjednu karantenu, doista nije imalo smisla mučiti ih – izvijestio je Luka Grubor, koji veže ove dvije posade kao Hrvat i naturalizirani Britanac.

Prva veslačka medalja

K tome, Luka je već godinama Splićanin. Nakon povratka iz Londona odlučio se život u gradu pod Marjanom, ostao je aktivan kao veslački trener u Gusaru i kao jedan od organizatora ove međunarodne regate. Regate, koja inače jedina uz dvoboj na Temzi, ponovo spaja posade Oxforda i Cambridgea. Što ove godine nije moguće ostvariti baš zbog termina, ali Rob Baker, trener Cambridgea, već je javio da se veseli jubilarnoj 20. regati sljedeće godine u svibnju.

- Pokušat ćemo poravnati neke račune iz prošlosti - najavio je Nikša Skelin reprizu olimpijskog finala.

- Jesmo mi tada bili sretni s broncom, bila je to naša prva veslačka medalja za Hrvatsku, ali sada želimo više.
O nekim posebnim pripremama za ovaj dvoboj izlišno je pričati. Veslanje baš nije sport za rekreativce, pogotovo ako je među njima puno biznismena i članova akademske zajednice, kao što je slučaj s ove dvije posade.

- Ja bih rekao da klasa traje zauvijek, a forma je privremena - poentirao je Grubor.

- Tih 220 metara ćemo izdržati, ali ne bih dalje potpirivao vatru. Rekao bih da od nas s „pet banki“ najbolju formu definitivno drži Igor Boraska, pa i nedavno je postao prvak Hrvatske u osmercu.

Koliko je god bronca u Sydneyu za naš osmerac bila velika, toliko je bilo i zlato za Veliku Britaniju. Britanci su, naime, na zlato u paradnoj, kraljevskoj disciplini čekali nevjerojatnih 88 godina.

- Bit ću neskroman, pa ću reći da je naše zlato imalo veliki utjecaj na kasniji snažan zamah britanskog veslanja. Do tada je zlata osvajao samo Steven Rredgrave, a onda smo se mi priključili. Individualno možda nismo bili najbolji veslači na svijetu, ali zajedno smo djelovali skladno, poznavali se u detalje. Imam taj film finala u glavi kao da je jučer bilo, pamtim baš sve, od zagrijavanja do prolaska kroz cilj. Interesantno je da je u našoj posadi bio Ben Hunt-Davis, čiji je praujak osvojio zlato 1912. godine.

Deset do 12 ravnopravnih

Naša brončana posada veslala je u sastavu Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević i kormilar Silvijo Petriško.

- Bila nas je grupa od deset, dvanaest, ravnopravno smo bili u krugu koji je iznjedrio osmerac. Bilo je to vrijeme koje se čini poprilično daleko, danas nemamo približno toliko kvalitetnih veslača, možda su samo četiri, ali imaju bolje rezultate nego mi. Smatram da smo mi smo utrli neke temelje, lakše je kad iza sebe imaš nešto, pa možda zato sada uživamo u rezultatima braće Sinković i Damira Martina - rekao je Nikša Skelin.

Naš je osmerac formiran tek 1999. godine i s te strane je jasno da su u Australiji kreirali čudo.

- Te godine na Svjetskom prvenstvu, u kojem nas je bilo pola koji će kasnije u Sydney, veslali smo u B finalu, ali zaostatak je bio vrlo mali i shvatili smo da bi mogli nešto napraviti. Sljedeće godine smo u Münchenu na regati Svjetskog kupa pobijedili, ali tek nakon togaa smo se trebali kvalificirati za Olimpijske igre. Ta kvalifikacijska regata u Luzernu nam je bila psihički najteža, imali smo protiv sebe Nijemce, koje smo eliminirali. Teže nam je bilo tih četiri, pet dana podnijeti u psihičkom smislu, nego fizičkom.
U Sydneyu smo odmah dali do znanja da je medalja na vidiku pobjedom u polufinalu i direktnim plasmanom u finale. Prolazila je samo pobjednička posada iz dvije skupine.

- Tu smo pobijedili Amerikance, trostruke svjetske prvake i plasirali se direktno u finale. Samo po sebi je to izgledalo nevjerojatno, mala Hrvatska bolja od velike Amerike. Možda je to bilo dobro, možda loše. Njih smo poslali u repasaž, ali tko zna, imali smo trku manje, od prve do finala bilo je tjedan dana. Da smo eventualno veslali u repasažu možda bi stekli više sigurnosti, možda bi se taktički drugačije pripremili. Nikada se ne zna, mislim da je ispalo zbilja u redu. Taj rezultat je bio neočekivan.

Priča za dokumentarac

Između Velike Britanije i Hrvatske smjestila se posada Australije. Razlike su bile minimalne. Britanci su prošli kroz cilj s 5:33,08, Australci su kasnili 80 stotinki, Hrvati još 97 stotinki više. Što je kasnije bilo s našim osmercem?

- Ne bih ja rekao da se osmerac raspao, veslali smo još 2001. godine. Brat i ja smo osjetili da ne pronalazimo sebe u tom osmercu, nego da u dvojcu možemo još bolje. Mislili smo da oni mogu bez nas i to nije bilo tako loše, u Svjetskom kupu su bili četvrti, veslali su dobro i na Svjetskom prvenstvu u Sevilli. Teško mi je reći što se dogodilo. Mi nismo pobjegli, htjeli smo pokušati u dva smjera, dvojac i osmerac. Taj raspad se dogodio kasnije. Mi smo svojim rezultatima opravdali odlazak u dvojac, u Ateni smo bili srebrni.

Priča o našem osmercu zaslužila bi snimanje dokumentarnog filma, teško da će se ikada ponoviti.

- Sigurno jedna od mojih najljepših uspomena, moja prva svjetska medalja i to u kraljevskoj disciplini. Za skupiti osmerac treba malo veća grupa veslača. Sada ih nema toliko, ali veslanje je trofejni hrvatski sport s najviše medalja na Olimpijskim igrama. Nove Igre su za tri godine, opet će Sinkovići i Martin konkurirati za medalje u Parizu. Martin mi je nedavno rekao da ide po zlato. Zbog nas, zbog njih puno je lakše veslačima koji dolaze, jer imaju cilj, imaju Sinkoviće i Martine ispred sebe kao neku referentnu točku. Imamo braću Lončarić kao veliki potencijal, pa sestre Jurković, one su prve koje su osvojile medalju na Svjetskom kupu. Ne bojim se za hrvatsko veslanje - zaključio je Nikša Skelin.