Najnovije restrikcije izazvane porastom broja slučajeva zaraze Covidom-19, izazvale su nove probleme za sport i sportaše, ali i prilično nezadovoljstvo u sportskim krugovima. Jer mjere koje su na snazi, čini se barem tako, donesene su brzopleto i površno, odnosno bez temeljitije analize i što je još nerazumnije, bez komunikacije sa sportskim savezima i tijelima.

Tako su SN jučer pisale o bizarnoj situaciji da nove mjere priječe treninge i prvakinji Hrvatske u gimnastici, Tini Zelčić, a da odluke Stožera Civilne zaštite, kao i naknadna tumačenja tih mjera od strane Minstarstva turizma i sporta, nisu dobro “sjele” i drugima, svjedoči i pismo koje je na adresu SN, ali i HOO-u, Civilnoj zaštiti, Ministarstvu te Vladi RH, poslala Hana Miljanić, majka troje malodobnih plivača kojima je trenutačno onemogućeno treniranje iako za to nema razloga.

U pismu stoji:
“Majka sam troje djece koja se aktivno bave sportom i to onim, epidemiološki najsigurnijim, plivanjem.
Trinaestogodišnja kćer Maša peterostruka je državna prvakinja, dvostruka državna rekorderka, sportašica IV. kategorije, reprezentativka, te uz sve navedeno, ne može trenirati. Jedanaestogodišnji sin Vanja aktivno trenira plivanje i državni je prvak u akvatlonu, a najmlađa petogodišnja Lena počela se baviti sportom.

Kako motivirati djecu?

Zanima me kako je moguće da individualni, nekontaktni sport kao što je plivanje, ne može dobiti odobrenje za treninge mlađih juniora, a recimo, rukometu i odbojci je to uspjelo? Ekipnim, kontaktnim sportovima.
Svi znamo koliko je bitno kretanje, aktivno bavljenje sportom, koliko ovaj sjedilački način života utječe na fizičko i psihičko zdravlje djece i mladih; pogotovo u situaciji u kojoj radi epidemije Covid-19 djeca sjede više nego inače i to satima s maskama na licu.

Zanima me što je konkretno Ministarstvo turizma i sporta napravilo kako bi vladajuće upoznalo s dobrobitima bavljenja sportom za vrijeme epidemije? Pogotovo niskorizičnog sporta kao što je plivanje.

Jeste li im ukazali na nemogućnost transmisije virusa u bazenskoj vodi? Jeste li naglasili kako je plivanje vrlo specifičan sport, gdje su posljedice na zdravlje uslijed naglog prestanka aktivnosti isto vrlo ozbiljne? Jesu li usvojili pojam “taper” i znaju li da se radi o smanjenju količine i obujma treninga pred natjecanja jer ne smije izostati pauza od treninga? Jeste li im ukazali na to koliko je bitno da plivači mogu odraditi trening u svom mediju, vodi? Kao što je naveo Goražd Podržavnik, direktor Slovenske plivačke reprezentacije: “Gibanje v vodi ni naravno človekovo gibanje. Fizična moč pri tem ni tako pomembna, kot je pomemben kinestetični občutek, ki da plavalcu sigurnost, občutek za vodo... tega na suhem ne moreš natrenirati”... Nadam se da ovo ne treba posebno prevoditi.

Zanima me jeste li upoznati s pojmovima kao što su “kategorizirani sportaši”, “natjecatelji”, “diskriminacija”, “tužba Ustavnom sudu”, “Europski sud za ljudska prava” i sl.?

Jeste li Stožeru predočili podatke o broju kategoriziranih sportaša?? Znate li da su u Hrvatskoj trenutno registrirana 2644 sportaša, svih kategorija i svih sportova? Od toga je 150 kategoriziranih plivača. Nije neki veliki broj, složit ćete se, a bazena ima dovoljno da se ne krše pravila okupljanja i treniranja. S ovakvim nerazumijevanjem i nezalaganjem od strane nadležnih tijela, brojevi kategoriziranih sportaša, a i onih nekategoriziranih, bit će sve manji.

Jeste li pratili brojeve pozitivnih sportaša? Jeste li im naveli kako je puno manje transmisije virusa među sportašima nego među razrednim kolegama, posjetiteljima izložbi, kina, trgovačkih centara, misa i sl.? Jeste li komentirali podatke o broju samoizolacija u razredima i onog u sportskim klubovima?

Jeste li se stavili u kožu roditelja i trenera koji bi, sada već drugi put u manje od 6 mjeseci, morali pronaći način da motiviraju djecu da treniraju sama za sebe?

Ne uvažava se struka

Jeste li se razmišljali koliko ste djece ostavili na cjedilu? Što s tom djecom koja su se izborila za medalje na državnim prvenstvima; jeste li razmišljali kako ste im ovakvim činom rekli kako nisu dovoljno dobra? Što s djecom koja svakodnevno treniraju i ne osvajaju medalje, ali ne odustaju? Jeste li svjesni kako ste ih ovakvim odlukama upravo usmjerili prema odustajanju od sporta?

Zanima me zašto ne uvažavate mišljenja struke; kineziologa i liječnika, koji se zalažu za nastavak treniranja za djecu i mlade?
Prema podacima navedenim u istraživanju provedenom u zemljama članicama Europske unije (Special Eurobarometer, 2014), čak 58% ispitanika iz Hrvatske navodi kako lokalne vlasti ne rade dovoljno kako bi građani bili fizički aktivni”, napisala je Hana Miljanić.