Hrvatski su ragbijaši tijekom vikenda u Izraelu imali pravu malu odiseju, istinsko iskušenje, ali iskušenje sa sretnim, zapravo predivnim završetkom. U subotu su u kibucu Jizre’el igrali utakmicu života, utakmicu u kojoj su novom, teško izborenom pobjedom ostvarili ono što su njihovi prethodnici tražili desetljećima.
Nakon što su u slavili u prve tri utakmice Europskog kupa nacija u skupini Conference 1 (skupina Jug) protiv Slovenije, Cipra i Malte, nova gostujuća pobjeda protiv Izraelaca donijela im je promociju u višu i puno jaču diviziju natjecanja, u diviziju Trophy. Njihovu veselju nije bilo kraja i burno su proslavili ovaj podvig. Ispred njih su u Europi sada samo momčadi iz nedodirljivih Six Nations te šest reprezentacija iz divizije Championship u kojoj su Gruzija, Španjolska, Rumunjska, Portugal i Rusija. Od sljedeće će sezone nastupati u Trophyju (Belgija, Njemačka, Poljska, Švicarska, Ukrajina i Litva). Najbolje dvije reprezentacije iz Trophyja ići će u Championship, a Hrvatska, te najvjerojatnije Češka, također iz skupine Conference 1, ali skupina sjever, penju se među “trofejne”.
Odahnuli su svi
- Nije to uspjelo ni mojoj generaciji u kojoj je igralo zamalo pola “mojih” Novozelanđana - od sreće je grcao nakon utakmice pune drame trener Anthony Poša, naravno Novozelanđanin hrvatskih korijena koji danas radi kao trener u Engleskoj.
Među tim njegovim “kiwijima” u hrvatskom dresu bili su i neki genijalni igrači, koji su čak i oblačili dres All Blacksa, “ragbijaškog Brazila”, kao što je Frano Botica.
Igrali su naši ragbijaši tijekom posljednjih desetljeća puno puta s neugodnim Maltežanima, Izraelcima, Cipranima... i dosad nikako nisu uspijevali otići korak više te nisu ulazili u krug 20-ak najboljih momčadi Starog kontinenta. Sad su u tome konačno uspjeli! Odahnuli su svi, svanulo je sunce tajniku HRS-a Većeslavu Holjevcu, koji nije bio u Izraelu jer je obavljao dužnost u Poljskoj namijenjenu mu od Rugby Europe Boarda čiji je postao član, procvao je Poša, a tamo negdje dolje daleko na Novom Zelandu veselio se i čestitao svima na uspjehu Milan Yelavich, koji je vodio reprezentaciju u nekoliko posljednjih ciklusa.
Ne mogu sad odustati
Koliko su sretni bili ragbijaši, naročito oni najiskusniji, kao kapetan i rekorder po broju nastupa (51) Nik Jurišić, nemoguće je opisati.
Da, bila je to prava hrvatska fešta u Izraelu, potpuno zaslužena fešta naših amatera koji za nastupe u reprezentaciji moraju uzimati slobodne dane ili godišnji odmor, za naše igrače koji godinama doslovno lome kosti i skupljaju modrice samo iz ljubavi prema ragbiju i dresu s nacionalnim grbom. Na obaveznom zajedničkom druženju dviju reprezentacija nakon utakmice - što je posebnost samo ragbijaškog svijeta - u grla su se slile gajbe piva, pala je i hrvatska pjesma usred Izraela.
- Ne znam što mi to više treba, 34 su mi godine, toliko sam već dugo unutra i vrijeme je za “penziju”, ali i dalje ne mogu bez ragbija, bez reprezentacije - rekao je Jurišić nakon pivom zalivenog uspjeha.
- Ne mogu sad odustati, sad kad smo konačno ovo ostvarili.
Istina je, ljubav naših ragbijaša ne mjeri se novcem jer ga za svoju ljubav ne dobivaju, oni broje lomove, hematome i modrice i zbog toga nimalo ne žale. Oni su zaista posebna sorta sportaša, danas, nažalost, već izumrla.
Sve za ragbi i sveti dres
Ragbijaši su krenuli iz Zagreba u četvrtak u ranim jutarnjim satima. Let preko Istanbula se odužio uz dvosatnu pauzu na Bosporu prije polaska za Tel Aviv gdje je, pak, nekoliko sati potrajala procedura ulaska u Izrael uz brojne provjere. Iako su prije puta obavljeni PCR testovi u Zagrebu, ista je procedura, iz bogzna kojeg razloga, morala biti ponovljena i u Tel Avivu. Iako je od najvećeg izraelskog grada do Jizre’ela samo stotinjak kilometara, gužva je na autocesti bila neviđena, autobus je doslovno milio kroz klasični “rush hour” te je cijeli put trajao više od 12 sati.
Nisu pritom naši sportaši još bili svjesni da se samo nekoliko kilometara od njih odvija drama i pucnjava u kojoj je ubijeno nekoliko ljudi, a ranjeno ih je puno više. Nažalost, u Svetoj zemlji nikad mira, teško da će ga ikad i biti. Sve to, pokazalo se, nije se negativno odrazilo na ono što su naši igrači pokazali na terenu.
Nakon burno proslavljene pobjede unutar samog kibuca ragbijaši su krenuli u domovinu. Povratak nije bio nimalo lakši jer je potrajao cijelu noć - ponovno preko Istanbula gdje se na transfer čekalo tri sata te se u Zagreb došlo poslije 8 sati po hrvatskom vremenu. Splićani i Sinjani su nakon još jedne neprospavane noći morali odraditi još jednu malu dodatnu putnu rutu.
No, vrijedilo je i svatko od njih bi to ponovio. I hoće, vrlo rado, čim krene sljedeći ciklus natjecanja. Sve za ragbi, sve za Hrvatsku i sveti dres.
