Osjećala je bol u leđima neko vrijeme, ali ja i ljudi oko mene smo to pripisivali pojačanim radom. Kao i slabijim trbušnim i leđnim mišićima na čemu smo kasnije dodatno radili. Mislio sam da će i uz malo više odmora sve proći - kazat će na početku priče Darko Arapović, otac i trener 16-godišnje Hane Arapović koju je ova 2020. prilično uzdrmala.
Hana je lani osvojila naslov prvakinje Hrvatske u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji te onoj do 21 godine. Bila je i peta kadetkinja svijeta i druga u Europi. No, ove godine, krajem lipnja, je saznala da joj slijedi najvažniji meč u životu. Liječnici su odredili da mora na hitnu operaciju. Leđa nisu bila problem, već tumor koji joj pritišće živce, organe... I to prilično ogroman tumor za tako malu Hanu.
- Kondicijski trener Kristijan Blažević spojio nas je s liječnicom Matijom Žutelijom Fattorini. Ona je odmah posumnjala da nije riječ samo o leđima.
I to s vrlo jednostavnim testom. Hana se morala čučnuti na pete, a kada to nije mogla završila je na dodatnim pretragama.
- Liječnica nam nije ništa htjela reći, iako je sumnjala. Rendgen nije ništa pokazivao, ali nas je dr. Žutelija Fattorini dodatno poslala na magnetsku rezonancu. No, zbog aparatića u zubima nismo mogli obaviti magnetsku, tako da smo završili na CT-u. Na kraju smo saznali da probleme radi tumor veličine 20x20x15. Prilično ogroman tumor.
Loše vijesti saznali su 26. lipnja, četiri dana kasnije Hana je bila na operacijskom stolu.
- Kad su mi rekli o čemu je riječ ostala sam u šoku. Prvo uopće nisam znala što je to, čula sam za tumore, ali.. Kad su mi rekli koliko je veliko bilo je suza. Puno suza - kazat će Hana te dodati.
- Već drugi dan je bilo bolje. Pomirila sam se i rekla ‘ajmo’.
- Mi kao roditelji smo potonuli. Užas. No, iznenadila me njena reakcija. Ponašala se kao da igra meč. U smislu: Dobro, što trebam sad napraviti, forehand ili backhand. I to bez drame. Definitivno smo mi kao roditelji bili više u šoku. Prvo iščekivanje operacije, pa nalaze biopsije. Uf, kad se sjetim tih dana i tog prokletog iščekivanja. I još smo putem saznavali što se sve moglo dogoditi, koje su sve komplikacije mogle biti. Pogotovo njoj koja u konstantnom naporu. Kirurg Marko Mesić nam je rekao da nikad veći tumor nije izvadio. Čuo je da dr. Zoran Bahtijarević je, ali on nije. Bio je u čudu kako je uopće mogla normalno živjeti, a ne se još baviti se sportom.
U tim trenucima, prema očevim riječima, sve je djelovalo kao raspad sistema.
- Pomogla nam je i empatija ljudi oko nas. Naravno, sve bi mi to izdržali, ali ta podrška sa strane nas je dizala. Toliko poziva, pomoći...
Hana nije previše dramila. Kako je rekla, prvi dan se isplakala i to je bilo to.
- U bolnici mi je bilo dobro, čak i lijepo ha, ha. Mislila sam da će biti puno gore. Dosta ljudi i prijatelja je bilo zabrinuto, zvali su i slali poruke i na tome im hvala. Nisam očekivala baš takvu reakciju i podršku. Hvala im - kazala je Hana i razvukla osmijeh od uha do uha.
Zanimljivo, prvo pitanje liječnici je bilo hoće li moći igrati omladinsko Europsko prvenstvo, koje se početkom rujna trebalo igrati u Zagrebu!?
- Ha, ha da, već sam si sve isplanirala da budem spremna za EP.
U bolnici je trebala biti 12 dana, na kraju je izašla za sedam. Mlada je, sportašica i tijelo joj je reagiralo odlično.
- Više me izluđivalo to čekanje, što ne mogu trenirati, moram paziti da ne dižem nešto teško - istaknula je Hana na što se nadovezao otac.
- Vjerojatno je pomoglo što je mlada, što je u treningu, što se vojnički držala uputstva te što su liječnici napravili vrhunski posao.
Slijedili su dani oporavka, lagano hodanje, morske radosti. Radila je neke izometrijske vježbe u dogovoru s liječnicima i kondicijskim trenerom Kristijanom, a za ozbiljnije po prvi put reket je primila nedavno na pripremama u Opatiji.
- Baš neki dan obavili smo zadnju kontrolu i sve je u redu. Ima još neka ograničenja, ali sve je super.
Nakon kiše dolazi sunce. U Haninom slučaju nalazi su super, bitno je da tumor nije ostavio posljedice. Također, početkom rujna će preseliti u Linz, jedan od najboljih ženskih klubova i kampova za razvoj u Europi.
- Ona je strašno motivirana, po meni čak možda i previše. To zna biti i opasno. Mora znati da ništa nije propustila, da ne treba sada trenirati osam sati. Treba sve polako. No, to je sredina za poželjeti. Baš smo pričali neki dan, probao sam je ‘pikati’ u smislu hoćeš ti to moći, bit će neki put sama, bit će dosadno itd. Dobio sam odgovor: Neće, ja želim probati.
Hoće li se nešto promijeniti, ne znam. Ipak ima 16 godina.
- Nije me strah, uzbuđena sam i jedva čekam - ispalila je Hana kao iz topa.
Dosad je po svijetu putovala uglavnom s ocem, neće li joj to nedostajati?
- Falit će mi mamina kuhinja ha, ha. Ma bit će ‘ok’, živjet ću u stanu s tri suigračice, stvarno se veselim novim izazovima.
Stolnoteniskim rječnikom Hana vs. tumor 4:0. Sad je na redu Linz...