Da nam je netko prije koji dan, ma... prije koji sat rekao da bi nas toliko silno mogla uzbuditi, da bi toliko dramatična mogla biti završnica sporta u kojem nema lopte (budimo iskreni), grohotom bismo se nasmijali. A onda su u Tokiju u taekwondo arenu ušle dvije sjajne sportašice, fenomenalne djevojke. Naša Matea Jelić, te Britanka Lauren Williams.
- S njom je normalno uvijek tako, ali sam naučila između ostalog samo to da moram vjerovati u sebe i što god da se dogodi, samo da nastavim. Zato jer vjerujem u to što radim. A nekako... sve ispadne tako kako je Bog zamislio i to je to - jednostavno će nakon borbe, nakon dodjele medalja, ogrnuta hrvatskom zastavom iz Tokija, nova olimpijska pobjednica.
Jelić i Williams. To su najbolje Europljanke u kategoriji do 67 kg, ali su zapravo i najbolje na Globusu. One su zadnje dvije europske prvakinje. Engleskinja iz Manchestera, Lauren Williams bila je zlatna i u Kazanju 2018. i Bariju 2019. Ove je godine u Sofiji zlato osvojila cura iz Knina s adresom u Splitu, Matea Jelić. A do kontinentalnog zlata došla je baš u srazu s Williams. Bilo je to u travnju.
Tri mjeseca kasnije, ali na Dalekom istoku, olimpijsko zlato je oko Mateinog vrata i opet je do njega stigla preko Williams. S tim da nije da se Lauren ne trudi pokupiti sve najbolje, pa tako s kolegama iz britanske vrste znaju i doći na pripreme u Split, u Marjan.
Olimpijsko tokijsko finale doista je bilo za anale. Ondje će i ući. Borba kolosalna. Toliko dinamična, izjednačena, sa stalnim obratima, ali niti jednog trenutka ne s prednošću većom od 2-3 boda.
U biti, lažemo... Bilo je jednom šest i to u opasnom trenutku. U zadnjoj, trećoj rundi Williams je vodila 21-15, a do kraja samo 19 sekundi. Matea je uspjela smanjiti na 21-18, ali koliko je ona smanjivala prednost, toliko su i curile sekunde. One su ovog puta radile u korist Engleskinje. Bilo je to 14 sekundi prije kraja.
- Apsolutno mi ništa u tim trenucima nije prolazilo glavom. Isključim se. Nadam se da sam pokazala, dokazala ljudima da se ne isplati odustati. Da ima nade do zadnje sekunde. Toga se i ja držim kroz cijeli život, da ne odustanem, ma koliko god teško bilo. Da ne odustanem, da ne nestanem dok god živim. Bilo bi šteta da sam odustala. Vjerovala sam u sebe, pokazala da mogu. To je pokazatelj da i svi drugi mogu, ako ja mogu - javno je, preko kamera HTV-a, praktički cijeloj naciji poručila Matea.
Deset sekundi prije kraja. Još je uvijek 21-18, a onda... "Sijeva" kao grom kninska noga! Matea je nožnim udarcem u glavu zaradila tri boda, izjednačila na 21-21! Odlično, pa idemo i na "zlatni bod".
Laičko razmišljanje, ali tako ne razmišlja pobjednica, olimpijska pobjednica. Sekundu kasnije udarcem rukom u tijelo prelazi u vodstvo, 22-21, a nove četiri sekunde do kraja (to je sada 7 sekundi do kraja borbe) novi udarac Mateje i sada je 24-21. U tri sekunde je od provalije poraza došla do sasvim nadomak vrha! U tri sekunde - 6:0!
Tri sekunde prije kraja još "podebljavanje", za 25-21, da bi sekundu prije sirene za kraj Williams smanjila tek kozmetike radi na konačnih 25-22. Kakvo finale! Kakva borba! Oprostite, ali lopta nam uopće nije nedostajala.
Inače, cijelog je dana u Tokiju jedino kod Mateje bilo upečatljivo. Ulazak u dvoranu, osmijeh na licu. Lice koje je zrcali sreću, opuštenost, ali i uvjerenje da je ona ovdje došle po... zlato.
- To je definitivno istina. Kad je bilo Europsko prvnstvo ove godine, u Sofiji, trener i ja smo to znali. Ja sam mu rekla da ću osvojiti europsko i olimpijsko zlato. Ništa nisam ja time nezahvalno ili bahato mislila, jer su suparnice sve savršene. To su "zvijeri", ova kategorija je predobra. Nije nezahvalno nego sam znala koliko znamo, koliko vrijedimo, koliko radimo i volimo se boriti za svoju državu. Moj trener Toni Tomas i ja smo isti tu, našli smo se tu. Mislim da je bilo vrijeme za ovo.
Odlična godina za Mateju Jelić koja je u istoj godini, u nekoliko mjeseci postala europska prvakinja i olimpijska pobjednica, a sve to unatoč preboljenom koronavirusu.
- Ostavilo je malo traga, ali samo fizički uoči Europskog prvenstva. Psihički me samo ojačalo. Ovo je sve nezahvalno što govorim jer nisam sama prolazila kroz sve ovo. Toliko je ljudi, moj cijeli Knin je uz mene, moja obitelj. Čekaju me, jedva ih čekam sve zagrliti, sestru, brata, mamu i tatu. I sve u Kninu što me podržavaju. To je meni sve posebno zato jer... iz malenog sam grada i osjećam se jako povezanim s njima kuda god i kada god negdje odem. Zamišljala sam si kako će izgledati doček na trgu, kako će biti lijepo, cijeli grad, moja Hrvatska. Eto, to mi je davalo ekstra snagu u onim zadnjim sekundama.
Iza Jelićeve je teška životna priča, ali i velika pomoć Janice Kostelić. Ponajbolja hrvatska sportašica bila je uz Mateu kad joj je bilo najteže, kad je bila teško ozlijeđena 2013. godine, a razmišljala je i o kraju karijere.
- Bilo je teško mojim roditeljima, nisam imala krvi u sebi. Vidjela sam tada prvi put mog oca kako plače. Moja tata je bio ratu, danas je pirotehničar, on ne plače. On je najčvršći čovjek na svijetu, a tada je plakao, kad mi je bilo jako teško. Janica je pomogla, to me diglo iz kreveta, a sljedeće godine sam odmah osvojila svjetsko juniorsko zlato. I sada sam znala da ću osvojiti europsko i olimpijsko! Jest, protivnice su savršene, ali i ja sam bila vrlo dobra, a ova kategorija je jaka... - kaže Matea.
Spomenuli smo kako bi Hrvatski taekwondo savez morao 26. srpnja, kao datum kada su osvojene čak dvije olimpijske medalje, prva zlatna, ali i prva muška, trebao ubuduće na poseban način obilježavati.
- Hrvatski taekwondo je sve jači. Mnogi će se sada zaljubiti u taekwondo i to je meni bio najveći cilj. Da ljudi vide koliko je istodobno ovaj sport i težak i prelijep, ali se isplati. Nadam se da će mnogi klinci sada vidjeti kako je moguće kroz taekwondo proćivjeti olimpijski san. Ja sam dokazala da je moguće, a obična sam cura iz Knina koja se borila za svoje snove. Ako mogu ja, mogu i svi - prelijepo je zborila, baš onako kako se i borila Matea Jelić, "kninska kraljica", olimpijska pobjednica.