Kjetil Andre Aamodt je znao još prije tri godine što se sprema. Legenda svjetskog skijanja je nakon što je uživo gledao kako tada 17-godišnji Lucas Braathen osvaja drugo mjesto u veleslalomu na Prvenstvu Norveške bez imalo zadrške izjavio:
- Njemu je već mjesto u jačoj konkurenciji, na najvišoj razini.
Norvežani su ga gurnuli u Svjetski kup u prosincu 2018. Imao je samo 18 godina i 7 mjeseci i u svom prvom nastupu je odmah uzeo bodove u veleslalomu, bio je 26. sa startnim brojem 60 na teškoj stazi u Val d’Isereu. U sljedeća četiri veleslaloma te sezone nije uspio završiti prve vožnje, a to je obilježilo i njegov nastup na juniorskom SP-u u veljači 2019. iako je te sezone već dominirao u veleslalomu u Europskom kupu s pet postolja i tri pobjede.
Išao na sve i uzeo - sve
Na tom juniorskom SP-u je bio drugi nakon prve vožnje veleslaloma, na prvom prolazu druge imao je više od sekunde prednosti u odnosu na tada vodećeg Talijana Kastlungera ali nije došao do cilja. Na isti je način završio i slalom, ali je zato neočekivano osvojio medalju u super G-u. A da je riječ o posebnom klincu čije ime treba “podcrtati” pokazao je i u kombinaciju koji je otvorio sa startnim brojem 77 (!?) i završio s broncom oko vrata.
Ako su to bile “stidljive najave” da nam stiže potencijalna nova vikinška zvijezda onda je prošla, krnja sezona Svjetskog kupa bila prava potvrda. Odmah u Söldenu je krenuo “uraganski”, sa startnim brojem 40 doskijao je do 6. mjesta, nije završio tek posljednji veleslalom u Hinterstoderu, a na preostalima je imao još jedan Top 10 rezultat i četiri Top 20 rezultata. Doduše, boljka nezavršavanja utrka nastavila ga je pratiti u slalomu, od osam nije završio čak šest, ali kad bi došao do cilja ostvarivao je vrhunske rezultate - 6. u Zagreb i 4. u Kitzbühelu. Dovoljno da završi sezonu na 15. mjestu u veleslalomu i na 24. u slalomu.
A onda je stigla nedjelja i otvaranje sezone 2010/21. u Söldenu. Nakon prve vožnje je bio peti, a u drugoj je išao na sve i uzeo - sve.
- Nisam ovdje radi petih mjesta, ovdje sam da bi se penjao na postolja - samouvjereno je odgovorio na pitanje o napadačkom nastupu u drugoj vožnji.
Postao je prvi muški pobjednik Svjetskog kupa rođen u 2000-tima i najmlađi pobjednik nakon sunarodnjaka Henrika Kristoffersena koji je 2014. slavio u slalomu u Schladmingu sa samo 19 godina i 6 mjeseci. No, dok je Kristoffersen “vuk samotnjak”, netipičan za norveške skijaše koji su čvrstu međusobnu povezanost razvili u vremenima Aamodta i Kjusa, a nastavili “pod vodstvom” Svindala, i ne baš omiljen lik među suparnicima u Svjetskom kupu, Braathen je sasvim drukčiji.
Pokazuje to i izjava našeg Filipa Zubčića nakon utrke...
- Drago mi je da je baš on pobijedio, super je dečko, jako dobar skijaš, a fora je da je netko tako mlad slavio.
Samo individualni sport
Proslava pobjede bila je, naravno, vrlo emotivna. Ipak mu je samo 20 godina i još je pola Brazilac.
- Nisam mogao očekivati pobjedu, ali znao sam da sam mentalno jak, da sam se tehnički poboljšao i da sam fizički dobro pripremljen. Znao sam da sam sposoban za plasman na postolje.
I namjerava što češće biti na njemu. Stigla je nova generacija, pokazao je to Francuz Clement Noel koji s 23 godine ima već 6 slalomskih pobjeda, pokazao je i 23-godišnji Švicarac Marco Odermatt koji je prošle sezone osvojio prvu pobjedu (super G), a u nedjelju je s Braathenom slavio na postolju...
- Ovdje smo da bismo ostali. I da napravimo štetu - poslao je jasnu poruku u ime mladih skijaša Lucas Braathen.
Dečko miješanih norveško-brazilskih gena nekad je sanjao da postane nogometaš pa i nije čudno kako posebno prati i kako kaže “dodatno se motivira” igrama svog norveškog vršnjaka Erlinga Haalanda. Za sebe će reći da je bio “lijen klinac” i najgori u ekipi prve dvije godine bavljenja nogometom, a nije mu bilo jasno zašto dok mu otac Björn nije objasnio.
- Rekao mi je “ti se samo pojavljuješ na svakom treningu, baš kao i drugi, zašto misliš da bi trebao biti bolji od njih”.
Poruka je shvaćena i mali Lucas je počeo dodatno raditi, svakodnevno i s ocem iako on do tada ništa nije znao o nogometu. U samo godinu dana napredak je bio dramatičan, Lucas je postao jedan od najboljih igrača u momčadi, ali je naučio i da nogomet nije pravi izbor za njega.
- Zašto? Zato što bih svaki put poludio na suigrače kad ne bi odradili što su trebali i jednostavno sam morao izabrati individualni sport u kojem sve ovisi samo o meni. Ono što sam doista naučio iz nogometa je da moraš raditi više nego onaj drugi tip da bi ga pobijedio. Samo to što se pojaviš svaki dan na treningu ne znači ništa. Možeš postati solidan na taj način, ali nikad nećeš biti najbolji.