OK, trajalo je predugo i kulisa je bila blijeda. Tribine su zjapile prazne, nekih tisuću privilegiranih političara, članova MOO-a, organizatora i nešto novinara smjestilo se na dijelu zapadne tribine Olimpijskog stadiona u Tokiju kako bi svjedočili neobičnoj svečanosti otvaranja 32. olimpijskih igara.
OK, nije bilo spektakla, ali Japanci su tu bili čak privilegirani, jer nakon onoga što je na svojemu otvaranju, ali i na zatvaranju ponudio London 2012. godine, prilično je teško to premašiti. Ovoga puta moralo je biti i bez gledatelja, moralo je biti i s maskama. I u okolnostima u kojima Japanci, ne organizatori, nego običan svijet, dvoje je li Tokio - nakon godinu i pol dana borbe s pandemijom, svjetskim zlom, i nakon što su Igre odgođene, prvi put u povijesti lani - trebao sve to skupa provesti. Čak je i za vrijeme samog otvaranja, ili prije njega, bilo prosvjeda ispred Olimpijskog stadiona...
Decentni spektakl
No, otvorilo se. I bilo je decentno, nekako intimno, bilo je pomalo i spektakularno, posebno kad se globus na dronu podigao povrh Olimpijskog stadiona, a i sportaši koji su ponosno stajali iza svojih stjegova bili su silno sretni, ponosni.
Doista je na trenutke sve izgledalo sve izgledalo kao normalno.
Thomas Bach je u svojem govoru govorio i o tome što je bila nit vodilja u provedbi ovih Igara, ali i u dobrom dijelu cijelog programa na otvaranju. Naime, olimpijski moto, kojeg znamo napamet otkada znamo za sebe, dakle to Brže, Više, Jače, od sada ima dodatak. Od sada, nakon cijele ove godine i pol muke za cijelo čovječanstvo, ove Igre kao simbol pobjede, one do kojih se ne može doći ako svi zajedno tome ne pridonosimo, promijenile su i moto olimpizma. Od sada on glasi Brže, Više, Jače, Zajedno.
Možda mislite da sam sanjar. Ali nisam jedini. Pjevale su to kombinacije zvijezda sa svih kontinenata, te predivne stihove nastale u koprodukciji jednog od najvećih pjesnika Johna Lennona i njegove supruge, gle baš Japanke, štoviše rođene u Tokiju, Yoko Ono.
Naravno, većina vremena protekla je u defileu sportaša. Bilo je tu svega, od različitih modnih izričaja - u kojima se utopila i ona država koja je izašla pod rednim brojem 62., dakle Hrvatska - plesa, skakanja, ali prije svega ponosa. Jest, Hrvati su opet tražili neku kombinaciju sportske ležernosti s finoćom i završili smo u ideji u nekom istočnom loncu neukusa. Nije prvi put, barem za ovog autora.
Uostalom, još dok je trajala procesija 205 država, s evidentno manje sportaša nego je to uobičajeno, iz američke reprezentacije su plasirali upitnik. Tko je bio najbolje odjeven na svečanosti otvaranja? Pod A je stajalo United States of America, pod B USA, a pod C Team USA. Tako je to otprilike izgledalo.
Neka nova nada
Bila su među nositeljima zastava i dva tipa gola do pasa, s nauljenim torzom.
Josip Glasnović, naš stjegonoša, koji je taj častan čin radio u društvu grandiozne Sandre Perković, nije se poslužio trikom svojih kolega i pokazao mišiće. Ali, bili smo veseli, nije nas bilo mnogo, a nekako je u tom kolopletu naših olimpijaca najsretnija bila - Iva Majoli. Koja ne nastupa, ali je je bila među onih šest dužnosnika koji su smjeli u povorku. I, da puna ponosa i sreće s VIP tribine mahala je članica MOO-a Kolinda Grabar Kitarović.
Japanci su se potrudili u početku biti intimni, mirni, a kako se bližio kraj sve razigraniji. Dron na kojem je bio Globus bio je highlights, ali sve skupa bilo je vrlo čisto, uredno, precizno. I nitko više nije imao pitanja o tome koliko je bilo otkaza u organizacijskom odboru, sve su te priče prestale i postale nevažne, jer se počelo događati.
Kad je olimpijski plamen napokon zapaljen, a učinila je to sjajna japanska tenisačica Naomi Osaka, nakon gotovo četiri sata ceremonije, sportaši su otišli prema Selu, a svi oni koji su gledali preko TV-a, jer jedino se tako moglo, osim za privilegirane, jedva su čekali njihove prve nastupe, sada kad je i službeno otvoreno.
I neku novu nadu. Onu koju samo zajedno možemo plasirati, jer samo je tada velika i snažna kao poruka. Stoga i ono Zajedno u novom motu olimpizma.
Pobjeda zajedništva
Sanjati se više ne treba. Igre su tu, sljedećih 16 dana bit će to ludi vatromet najboljeg mogućeg sporta, ludih priča, nestvarnih rekorda i i uzvišenja sporta. Kao ideala jednog normalnog vremena. Onoga kojemu težimo. Vremena u kojemu smo u međuvremenu, valjda je to tako, svi postali neko bolje društvo, otvoreni za različitosti, za neke nove vrijednosti. Uostalom, čak tri transrodne osobe ovoga će puta biti dio Igara. I to je vrijeme današnje. Kao što će biti to neki sportovi za koje postoji ozbiljna sumnja jesu li uopće sportovi, ali tko smo mi da sudimo, kad je MOO odredio da jesu.
Kad se probudite, već će neke medalje imate svoje vlasnike, Neke će priče biti neponovljive. Uvijek nove, nikada iste. Neki će se snovi ostvariti. Iako, malo ih se usudilo okladiti da će biti u stanju. I stoga je ovo pobjeda. Zajedništva.
I svijet će biti jedno. Barem tih 16 dana. Yoko Ono i John Lennon imali su drugačiji plan, utopistički plan u svojoj viziji.
Ali, priznajte, nakon svega što smo doživjeli, niti 16 dana nije za baciti.