Za SN piše olimpijac Franec Kojić:
Konačno sam nešto i odspavao, digao sam se oko devet sati. Sljedila je klasična procedura, epruveta i u nju slina. Uz to svako jutro trebamo ispunjavati i aplikaciju Ochoa, u kojoj odgovaramo osjećamo li neke simptome, kolika nam je temperatura itd.
Na doručku sam sreo vaterpoliste, a među njima i svog prijatelja Paula Obradovića, znanog kao Medo. S njim volim pričati jer smo na istoj valnoj duljini, karakterno je kao i ja, stalno je neka zafrkancija. Upoznao me s ostalim dečkima, Lončarom, Bušljom...
Po povratku u sobu naišao sam na “odred za čištoću”. Dok sam ja sjedio sa strane, oni su čistili sobu. Tu je bila smiješna situacija u sporazumijevanju. Oni su koristili neki mali uređaj za prevođenje, a kako je cijeli kat naš, s Hrvatima, tako je Japanac već imao sve postavke za hrvatski jezik. Prvo pitanje je bilo hoće li mi smetati buka od usisavača. Normalno, odgovor je bio, neka rade svoj posao i zahvalio se.
Naravno, krenula je zezancija s uređajem. Makar, ‘gluposti’ ih nisam učio, ne znam je l’ bi stroj to uopće znao prevesti. No, za ostale sportaše ne jamčim.
U teretani sam sreo Čilića i Dodiga. Još jednom moram naglasiti kako su dečki super, zanimljivi i otvoreni. Imam osjećaj da je Selo samo naše. Iako je ogromno, gdje god odem sretnem naše ljude. Osjećaj je da nas ima više od Kineza. Ili smo samo taktički dobro raspoređeni.
Sreo cimera iz 2012.
Danas smo imali prve obaveze za medije, u sve nas je uputila press službenica Marija Leskovac iz misije i odvela nas je do mjesta gdje su novinari HRT-a.
Jučer sam mislio da sam obišao cijelo Selo, ali izgleda da to nije bilo tako. Jer na tom dijelu gdje su mediji su i frizeri, pedikeri, suvenirnica, trgovina itd. Tamo je i jedan dio gdje svi olimpijci mogu ostaviti uložak i tvrtka Asics ti napravi tenisice. No, ima i jedna mana u tome. S obzirom na to da je besplatno, red je bio do Zagreba. Logično, okrenuli smo se i otišli, možda bude više sreće neki drugi dan.
Popodne sam imao trening sa Španjolcem Alvarom Roblesom. Moj stari prijatelj, cimer iz dana kada sam se probijao u Ochsenhausenu (2012. - 2017.). Tada sam imao 20 godina i to je bio moj prvi inozemni angažman, s njim sam živio pet godina. Zanimljivo, obojica smo u tim počecima maštali o istom - Olimpijskim igrama. Eto, 2021. smo obojica ovdje. Dobar osjećaj kad se prisjetiš tih starih dana i vidiš gdje si dogurao.
Inače, u ždrijebu smo izvukli Kineski Tajpeh, meni je to ključno jer igram samo ekipni dio. Ok ždrijeb, bilo je bitno izbjeći prva četiri nositelja. Ukoliko pobijedimo idemo na boljeg iz susreta Njemačke i Portugala. Izbjegli smo i tu Kinu, što je ipak najvažnije. No, to se igra tek za deset dana, kak se veli “ko živ, a ‘ko mrtav” do tada. Bitno je ostati zdrav.
Neviđena ludnica
Ovo govorim jer sam čuo da je prvi stolnotenisač navodno zaražen, a riječ je o Čehu Pavelu Siručeku. Loša vijest jer znam koliko je truda uložio u ovo, a svoj put do Igara je ostvario preko kvalifikacija. Nemam još potpune informacije, slijedi mu PCR testiranje i ako se pokaže da je stvarno pozitivan onda su za njega Igre gotove te će sljedećih 14 dana provesti u tokijskoj bolnici. Nadam se da ću se ujutro probuditi s boljim vijestima i da neće biti pozitivan. Vjerojatno to još ne zna dosta ljudi, vijest će se ubrzo proširiti, ali ovi koji znaju nikome nije svejedno.
Dan ranije se nisam uspio fotkati s Yao Mingom, ali zato sam uspio s Novakom Đokovićem. Oko njega je neviđena ludnica, čovjek je okinuo valjda pet tisuća fotografija. Prišao sam mu i rekao:
- Novak, može molim te fotografija, zbog ovog sam se i kvalificirao na Igre.
Nasmijao se od uha do uha i rekao:
- Naravno da može.
Inače, ne možeš ih promašiti u restoranu, on i Troicki su najglasniji.
Večer prije smo plivač Nikola Miljenić i ja prošetali Selom i naišli na vesele Kenijce. Jedna njihova sportašica je slavila rođendan. Plesali su neki svoj ples, pozvali su i nas, ali zadržali smo distancu. Budemo nekom drugom zgodom, moji dragi Kenijci, nisu neka vremena.