Sandra Perković i Josip Glasnović, nositelji hrvatske zastave na otvaranju OI, jaki su nam aduti za odličja
 ANDREJ ISAKOVIC Afp
RITAM SPORTA

Ne brinite jer smo još na nuli, evo koliko bi medalja trebali osvojiti! Ali, imamo veliki problem...

I HTV bi s vojskom ljudi u Tokiju mogao poraditi na popularizaciji ovih OI. Neka se ugledaju na Srbe
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 26. srpanj 2021. 04:04

Ne bi trebalo biti ispod pet. Gotovo svi koje se pitalo tako su prognozirali naš domet s odličjima u Tokiju. Pola manje od onih impresivnih deset s koliko smo se vratili iz Rio de Janeira. Iako, ima i onih ambicioznih, poput kolega iz AP-a, koji su nam u svojoj prognozi dodijelili čak 11 medalja. S već dvije su zabucali. Nije do bronce stigla Kristina Tomić, niti do srebra Petar Gorša.

Opet, niti oni nisu pobrojili baš sve naše uzdanice, pa tako među tih 11 medalja nije bio Tina Srbića, koji je već precizno odradio kvalifikacije i sada čeka borbu za medalju. Sa Srbićem, s nekima koje je spomenuo AP, a, eto, s nekima koje i nije, Hrvatska bi doista mogla dohvatiti nešto više od tih deklarativno minimalnih pet odličja. Teško, pak, da će ih biti i svih deset.

Mi smo, generalno gledajući, narod u kojemu su loptački sportovi nešto drugo u odnosu na sve pojedinačne dosege. A u Tokiju imamo samo jednu reprezentaciju, samo vaterpoliste, a ako niste zaboravili, čak su i vaterpolisti na jedvite jade izborili Tokio u onom hororu peteraca kontra Rusije na kvalifikacijama u Nizozemskoj.

O ritmu Igara, ako imate nakon prva dva dana problema, ovisi ono što se događa u momčadskim ili ekipnim sportovima. Ako nema medalja u prvim danima. I stoga je to sada tako, nakon dva dana kao da nam nešto fali.

Ne nužno medalje, iako znam da ima dosta onih koji će lakonski zaključiti da medalje imaju već i Srbi, od kojih je jedna od rođenog Splićanina, zatim Slovenci, a čak i Kosovari imaju zlato.

Treba li biti zabrinut? Naravno da ne. Sve će to na koncu dana doći na svoje. Osim što moramo biti zabrinuti za ono što bi se moglo dogoditi sutra, odnosno za tri godine u Parizu, ili za sedam u Los Angelesu.

Iako je sport često na meti onih koji zdvajaju na sve što odlazi novac iz proračuna, sport iz godinu u godinu kaska. To što nemamo momčadske sportove u Tokiju, osim vaterpola, a i tu smo umalo kiksali, koliko god to nekima bilo teško priznati, uvelike ovisi o tome što je naše društvo napravilo od financiranja vrhunskog sporta. Država naprosto tjera sve one koje žele investirati daleko od sporta.

Nema poreznih olakšica, nema logičnog sustava, samo neke prazne tlapnje bez konačnog rješenja i izlaska iz muka. Klubovi su nam, izuzev HNL-a, koji je svijet za sebe, pa i dubrovačkog Juga u vaterpolu, bijeda i jad. A oni su generatori uspjeha reprezentacija na Igrama, nekog zdravijeg života za sve naše klince, jer, kako god okrenete većina tih klinaca, velika većina bavi se momčadskim ili ekipnim sportovima. Puno ih je manje iz onih sportova, isključujući vaterpolo, s kojih ćemo donositi medalje iz Tokia.

Da je ovaj sport unutar naših četiri milijuna još uvijek vrijedan i velik i s malo se s čime može usporediti u ovoj državi, upravo sam siguran da će dokazati i Igre u koje smo zakoračili. Ritam je malo sumnjiv, puno se toga događa preko noći, tribine su prazne, korona je tu i tamo još uvijek, pa sve to nalikuje imitaciji Igara. Ali, broji se. I brojat će se i dalje.

Država kojoj je cilj da sport bude ogledalo, da sport bude priznat, shvaćen i cijenjen, osim što će morati olabaviti poreznu politiku, morat će malo i otvoriti perspektive. Čitali ste ovih dana kako je vojska ljudi s HRT-a u Tokiju. Oni, iako imaju pravo prijenosa za sve, odlučili su prenositi samo nastupe naših, većinu njih, a od ostalog što već stignu. Jer imaju samo jedan kanal za Igre. Kakve to veze ima?

Evo, recimo, RTS ima kud i kamo više toga za svoje porezne obveznike. Na prvom programu su nastupi srpskih sportaša, na drugom sve ono što je najveći hit tog trenutka, šlageri dana. U svim najzanimljivijim sportovima.

Ovako, kod nas se prenosi satima cestovna utrka u biciklizmu, pa kad se krene u završnicu, kad se dijele medalje, onda gledamo kako Marin Čilić s nekim tipom bez pobjede na ATP-iju igra prvi set. Na Prvom je mogao biti Čilić, na Drugom cesta. Pa tko voli.

Ali, ovako, u vremenu današnjem mi koji smo navikli i na neko drugo vrijeme, kad se toga moglo vidjeti više, barem mi je takav dojam, ostat ćemo u traženju bilo kakvih informacije osuđeni na bespuća interneta.

Jer sport nije samo tamo gdje su naši. Posebno ne na Igrama.

Linker
28. studeni 2022 11:51