Veliki Eddy Merckx, čovjek koji je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća postao zaštitni znak biciklizma i do danas ostao najuspješniji vozač u povijesti ovog sporta, dobio je tijekom grandiozne karijere nadimak Kanibal jer nikome nije dao da dođe do pobjede. Gledajući prije četiri godine kako Tadej Pogačar osvaja drugu krunu na Tour de Franceu, sam Merckx je zaključio kako bi genijalnog Slovenca trebalo zvati Novi Kanibal.
Nastavio je Pogačar opravdavati nadimak i u godinama koje su slijedile, pa je tako ove nedjelje “pod ključ” stavio četvrti Coupe Omnisports, trofej namijenjen ukupnom pobjedniku najslavnije i najteže biciklističke utrke na svijetu. A koliko je velika ta njegova “kanibalska” glad za pobjedama, pokazao je i posljednji dan utrke, premda epilog nije bio onakav kakav je priželjkivao. Bilo je jasno nakon pretposljednje etape da je zapečatio trijumf jer imao je četiri minute i 24 sekunde prednosti pred najvećim rivalom Jonasom Vingegaardom koji mu je i sam stisnuo ruku i rekao “rat je gotov”. A kad su zbog kišovitog vremena, skliskih ulica i generalno opasnih uvjeta za bicikliste u Parizu organizatori odlučili zamrznuti vremena u završnoj etapi, postalo je i službeno da se ukupni poredak neće mijenjati.
No, kako ta posljednja etapa nije bila samo uobičajena parada pobjednika na Elizejskim poljanama kao nekad, već su je organizatori odlučili začiniti s tri produžena kruga preko Montmartrea i s trostrukim usponom po kaldrmi do slavne bazilike Sacré-Cœur, u Pogačaru je to ponovno probudilo “zvijer”. Dok bi većina biciklista s osiguranom pobjedom u džepu odradila tu završnu rundu u slavljeničkom stilu, 26-godišnjak iz Gorenjske je grizao do maksimuma jer silno je želio dodati u životopis i tu posebnu etapu. Nije uspio, završio je na četvrtom mjestu, ali i ta epizoda sjajno ilustrira Pogačarev mentalitet. Za njega jednostavno ne postoje male, nevažne i revijalne etape - svaka je prilika za još jedan trijumf, svaka je prilika za dodatno učvršćivanje statusa kralja.
Upravo ga je takav stav i doveo do ovih visina, zato je danas nedodirljivi vladar na dva kotača, zato je već četiri puta dotaknuo “sveti gral” biciklizma, a ujedno je s 26 godina i najmlađi koji je došao do pokera pobjeda na najprestižnijoj svjetskoj utrci. Četiri pobjede svrstale su ga uz bok Chrisu Froomeu i sada su ispred njega na vječnoj ljestvici još samo Jacques Anquetil, Eddy Merckx, Bernard Hinault i Miguel Indurain. Svi su oni po pet puta stajali na vrhu postolja ispred Slavoluka pobjede, a s obzirom na Pogačarevu dob, najlakše bi bilo zaključiti kako ima dovoljno vremena da ih dostigne i prestigne. Posebno kad se uzme u obzir, primjerice, da je mlađi nego što je Indurain bio kad je osvojio svoj prvi Tour.
No, Pogačareve riječi s nedjeljne pobjedničke press-konferencije sugeriraju da najbolji biciklist svijeta nije posve siguran na što će se usredotočiti u budućnosti. Ni bližoj, ni daljoj.
- Ne, nije mi cilj pet puta osvojiti Tour, trenutačno nemam jasne ciljeve. Samo želim uživati u ovim trenucima, a onda ću uskoro razmisliti o ostalome.
U karijeri je nastupio na sedam Grand Tour utrka, a najlošiji mu je plasman treće mjesto na Vuelti na kojoj je vozio samo 2019. godine, u svojoj prvoj profesionalnoj sezoni. Lani je prvi put osvojio Giro d’Italia, sada po četvrti put i Tour de France i u njegovoj kolekciji nedostaje još samo trotjedna utrka po Iberijskom poluotoku. To je ono što najviše kopka njegove fanove, a premda se nagađalo da bi ove godine mogao krenuti u pokoravanje Španjolske, čini se da od toga neće biti ništa.
- Nekoliko dana nakon Toura, kada se sve smiri i kada nam glave budu bistre, odlučit ćemo o sljedećim utrkama. Bit će to teška odluka. Volio bih ići na Vueltu jer svake godine idem na Tour, i volio bih jednom nastupiti i na Vuelti. Ali, u ovom trenutku ne želim razmišljati o tome. Možda ću ići na Svjetsko prvenstvo ove godine. I na Giro di Lombardia. Ali nemam drugih jasnih ciljeva.
Razumljivo je da je nakon trotjednog “mrcvarenja” bio prazan, pa otuda i izjava za koju je nešto kasnije rekao da je nije bila ozbiljna.
- Na takvoj sam točki karijere da bih sutra mogao prestati i bio bih sretan.
S obzirom na sve što je postigao, nikome se ne bi trebao opravdavati da sutra pospremi bicikl u garažu, ali takav scenarij ipak nije realan. Izgledno je da ćemo u idućim godinama pratiti njegov lov na rekord na Touru, ali Pogačar je ipak bio vrlo ozbiljan kad je govorio o psihičkom izgaranju koje se događa biciklistima.
- Ozbiljno, burnout se događa u biciklizmu i sportu općenito. Uz toliku mentalnu i fizičku pripremu, događa se često. Ponekad su vozači previše opsjednuti treninzima, treniraju sve više i više i često se to vidi po razini umora već na početku sezone. No ekipa traži da se utrkuješ, i tako upadneš u krug iz kojeg se ne možeš izvući. Onda u listopadu dobiješ pauzu, a u prosincu sve kreće ispočetka. Dakle, burnout se događa - upozorio je Slovenac.
I dok o budućnosti nije želio previše govoriti, bio je otvoreniji pri osvrtu na svoje posljednje postignuće.
- Osvojiti četiri Toura, šest godina zaredom biti na postolju - ostajem bez riječi kojima bih to opisao. Ova pobjeda je posebno nevjerojatna.
Ovogodišnji Tour je možda i najviše pokazao koliko je sazrio i koliko je danas sposoban kontrolirati suparnike i raspoređivati snagu.
- Počelo je načinom na koji smo pristupili utrci kao ekipa. Imali smo sjajnu atmosferu, puno dobrog raspoloženja, motivacije i pravu borbenost od samog starta. Nakon pete etape s usponom na Mur de Bretagne shvatio sam da imam dovoljno dobre noge za borbu za pobjedu, i tada smo se samo nastavili boriti. U drugom tjednu dogodio se ključni trenutak, kada sam stekao opipljivu prednost, i tada je vožnja u trećem tjednu bila ugodnija.
Nakon što je osvojio četiri etape u devet dana, mnogi su mislili da će nastaviti s pobjedama, ali Pogačar je znao da više nema što dokazivati i odlučio je voziti opreznije.
- Naravno, bio sam u vodstvu, imao sam dosta veliku prednost i osjećao sam se ugodno u žutoj majici. Bio sam pomalo umoran u posljednjem tjednu, iskreno, ali trenutno ne želim govoriti o onome što nije išlo kako treba, samo želim uživati u ovom trenutku.
Još dan ranije, nakon pretposljednje etape u kojoj je “zakapario” ukupnu pobjedu, priznao je da mu je ovo bio najteži Tour dosad.
- Svake godine govorimo da je to najteži Tour, najteža utrka koju smo ikada vozili. Iskreno, ovogodišnji Tour se popeo na neku novu razinu. Možda smo imali samo jedan dan kada smo vozili malo manje intenzivno. Ako pogledate podatke o izmjerenoj snazi biciklista kroz cijeli Tour, vidjet ćete da je bio iznimno zahtjevan. Ali, svejedno sam uživao jer sam imao dobre noge i bio sam dobro pripremljen.
Na pitanje je li u bilo kojem trenutku osjećao sumnju u konačan ishod, odgovorio je:
- Sigurno, kad imaš tako jake protivnike, ne samo Vingegaarda, već i sve ostale, nikad ne znaš što te čeka. Uvijek možeš imati neke sumnje. Ali dobra atmosfera u timu pomaže, pa kad ideš na utrku motiviran, kad želiš dati sve od sebe, ako sve ostaviš na cesti - nemaš se zbog čega kajati i nema razloga za sumnju. Ili možda uvijek malo ima jer nikad ne znaš.
Jonas Vingegaard, danski biciklist koji ga je pobijedio na Touru 2022. i 2023. godine, danas više ne djeluje kao da ima odgovor. No, Pogačar prema njemu osjeća neizmjerno poštovanje.
- Jonas i ja smo malo razgovarali o tome koliko se toga promijenilo u posljednjih nekoliko godina naših dvoboja. Obojica smo na višoj razini, jedan drugog poboljšavamo, guramo se do granica vlastitih mogućnosti.
Ono što i kod Vingegaarda i kod ostalih suparnika izaziva najveće frustracije jest činjenica da Pogačar ne popušta i čini se da još uvijek nije dosegao svoj vrhunac. Kako ističe njegov trener Javier Sola, i dalje ima prostora za napredak u treninzima snage, upravljanju opterećenjima i donošenju taktičkih odluka.
Sola je sa slovenskim asom počeo raditi krajem 2023. i odveo ga je na novu razinu. Poboljšao mu je položaj na biciklu za kronometar, povećao mu snagu, ali bez gubitka eksplozivnosti, vožnju uzbrdo u sjedećem položaju su doveli do savršenstva, a puno su pažnje posvetili i vožnji u vrućim uvjetima. Belgijski psiholog Stijn Quanten pomogao mu je, pak, da postane mentalno čvršći i rezultat svega je da je Pogačar postao nepobjedivi stroj.
Njegova je popularnost u Sloveniji narasla je do neslućenih visina, Pogi je danas u Deželi nacionalni heroj. Ne čudi stoga da je i premijer Robert Golob direktoru Toura Christianu Prudhommeu predao pismo namjere da Slovenija 2029. godine bude domaćin starta slavne utrke. No, tu se opet vraćamo na priču o tome da Pogačar nije siguran hoće li se 2029. baviti profesionalnim biciklizmom, premda ga ugovor s momčadi UAE Team Emirates-XRG veže do 2030. godine
- Neću odmah završiti karijeru, ali se također ne vidim još jako dugo u pogonu. Olimpijske igre u Los Angelesu su jedan od mojih ciljeva, a one su za tri godine. Nakon toga bih mogao početi razmišljati o mirovini - rekao je za francuski L’Equipe.
Kad god se dogodi taj trenutak, kad god odluči reći “dosta”, nema sumnje da će Tadej Pogačar otići u mirovinu kao čovjek koji je ostavio dubok trag u svijetu biciklizma. Kao jedan od najvećih u povijesti ovog sporta...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....