Slika svakog učitelja su njegovi učenici. Koliko daleko su otišli u onome što ih učiš, ali i kakvi su ljudi postali. Nikola Bralić s pravom može biti ponosan. Sve medalje braće Sinković nose njegov potpis, a bolje od bilo kakvih hvalospjeva novinara ili kojekakvih nagrada, pa bila to i ona za službeno najboljeg trenera svijeta koju je već zaradio, o njemu govore riječi njegovih najdražih učenika...
- Držati tu razinu, toliko godina za redom, nevjerojatan je to trenerski opus Bralića. I to što mi s njim i on s nama tako dobro funkcioniramo. I na to smo ponosni - kaže Valent Sinković.
Netko je nakon zlata upitao Bralića gdje je uopće kraj i dobio odgovor...
- Tu negdje blizu, ali nije još. Potrajat će još ovo.
Pametnija je ‘ziherica’
Nakon Rija je rekao da mu je plan voditi Sinkoviće zaključno s Tokijom, a da bi onda bilo vrijeme za mirovinu. Ima 69 godina, skupilo se i zdravstvenih problema i to ozbiljnih, vrijeme je da se prestane trošiti kao dosad, ali nam je drago što ipak neće potpuno u mirovinu.
- Plan je da nastavim sa Sinkovićima, ali više neću biti klupski trener, neću raditi s drugima, nego biti savjetnik. Naporno mi je postalo raditi i jedno i drugo, ne sjećam se kad sam bio na godišnjem, jer kad bi se Sinkovići i odmarali radio sam s drugima. Nije ovo još definitivna odluka, moram razgovarati sa svojima doma, ali ide u tom smjeru, a ako ću trenirati samo Sinkoviće imat ću i više vremena za obitelj i više vremena posvetiti se svom zdravlju.
Odluka je to s kojom su jako zadovoljni i Valent i Martin Sinković, koji kažu “odavno smo ga nagovarali na tako nešto, nema smisla da se toliko troši u svojim godinama”.
Vi ste rijetko potpuno zadovoljni, uvijek vidite još nešto što može bolje, jeste li zadovoljni finalom?
- Mislim da je finale bilo logičan slijed cijele sezone. Kako smo odrađivali utrke cijele sezone tako je i bilo i u Tokiju. Cilj je bio samopouzdano izaći na stazu i pobijediti. Potpuno su realizirali ono što smo zamislili, a nismo ni išli na razbijanje jer su bili dosta sumnjivi uvjeti i ne bi bilo dobro uhvatiti nekog “račića”, pametnije je ići na “zihericu”.
Draže mi je zlato iz Rija
Nije ga brinulo vrijeme, znao je da je njegova posada spremna za sve izazove.
- Vrijeme je nama čak išlo na ruku jer većina ostalih veslača je lakša, a kako smo tehnički i fizički bolji od ostalih znao sam da neće biti problema. U svim utrkama smo bili najbrži i na 500 m, i na 1000 i na 1500, znači zadatak je bio do “hiljadarke” napraviti dužinu, dužinu i pol prednosti i dalje kontrolirati, ništa siliti.
Računao je da bi Rumunji trebali doći do srebra, ali kaže kako se nije bojao da bi mogli ugroziti hrvatsko zlato.
- Prema utrkama u Tokiju bilo je jasno da su oni prvi do nas, da mogu zaprijetiti, ali ne dovoljno jer kad ih lakoćom ostavimo dužinu i pol onda to i nije neka prijetnja za završnicu. Koliko god se oni uzdaju u svoj finiš, on nije toliko dobar da mogu nadoknaditi takvu našu prednost.
Standardna su pitanja - koje je zlato draže, nije mogao ni Bralić proći bez njega...
- Ono iz Rija jer je bilo u nenormalnim uvjetima i prvo olimpijsko zlato.
Ali vrlo je zanimljivo da zlato iz Rija ipak nije ukupni pobjednik kod Bralića.
- Srebro iz Londona mi je i dalje najdraže. Izgubili smo dobiveno, ali me nije to kosnulo, vjerovao sam da to možemo ispraviti i ostvario sam to.
Dvaput. I u Riju i u Tokiju. A sljedeći je Pariz. No, nismo otišli odmah toliko daleko, zadržali smo se na promjeni discipline, odnosnu povratku u dubl.
- Meni je zapravo svejedno, jedino se veselim što više neće biti rasprave tko je kriv što čamac visi lijevo ili desno. Ja sam znao odgovor, ali oni nisu, ali sad više neće biti toga problema - bocnuo je malo svoje učenike i nastavio:
- Promjena osvježi čovjeka tako da doista nemam ništa protiv, a vidjet ćemo kako će ići dalje, ako se Lončarići dovoljno dignu zašto ne bismo nakon koju godinu probali i četverac.
Nikola Bralić je još jednom uspio. Da, Sinkovići su genijalci, ali genijalac je i njihov trener. Ili kako bi to Valent rekao “nema drugog takvog”. Veliki znalac, veliki radnik i osebujan lik s bezbroj zabavnih primjedbi i komentara koji će godinama prepričavaju...
- S njim nikad nije dosadno, na treninzima, putovanjima, uvijek ima neke doskočice i komentare, uvijek su neke anegdote i uvijek se smijemo - ne jednom je rekao Valent Sinković.
Često se sjetimo i kako nam je Ninoslav Saraga, kojeg je nekad trenirao, ispričao anegdotu sa SP-a 1998. u Kölnu. Šetajući uz jezero sreli su Novozelanđanina Roba Waddella, olimpijskog pobjednika u skifu i dvostrukog svjetskog prvaka, dvometraša i Bralić je pogledavši njega, pa svoje veslače mirno rekao “kad će se meni dogoditi jedan ovakav veslač, a ne vi”.
Posebna je to veza
U međuvremenu je stvorio dva “Waddella”, zapravo bolje verzije “Waddella”, ali i dalje zabavlja svoje veslače svojim osebujnim primjedbama...
- Nakon prve utrke u Tokiju izađemo na ponton i odmah mi kaže “čuj Valent, nisam te nikad u životu vidio da ovako loše veslaš”. Rekao sam mu “Brale, znaš da nam možeš sve reći, ali ovo su Igre, ne možeš baš ovdje”. Nije se dao smesti, samo mi je odgovorio “pa znaš da je to moj stil”. Ili jedan popodnevni trening uoči Igara, na jezeru valovi, puno čamaca, nije nam išlo i kad je završio trening pogleda me i kaže “sjećaš se što sam ti rekao zašto su oni juniori na Peruči loši, e vidiš, ti si danas imao baš isti zahvat kao oni”, smije se prepričavajući Valent.
A premda im je trener dao slobodno nakon Tokija i Martin i Valent su sigurni da to baš neće biti “koliko mi želimo”.
- Imamo državno prvenstvo u rujnu i već ga čujemo kako nam govori “čuj, treba se malo za to spremiti, nisu ovi drugi tako naivni”.
Posebna je to veza, trener i oni. Čudesni trio. Najbolji.