Tamara Boroš
 
 DAMIR KRAJAC/CROPIX
VELIKI INTERVJU

Njemačku je odvela do trona, a najviše žali za propuštenom prilikom u HR dresu: ‘To je bolna točka...‘

‘Znam koliko igrači znaju biti nezahvalni, zbog toga sam govorila da neću raditi ovaj posao‘
Piše: Siniša BožićObjavljeno: 17. listopad 2021. 11:46

Prije više od tjedan dana osvojila je naslov europske prvakinje. Odvela je Njemice u Cluj Napoci do šeste titule prvaka, a već idućeg jutra točnije sitnih sati bila je na putu za Njemačku. Umorna, iscrpljena, ali, logično, vesela.

- Definitivno umorna, u ova dva tjedna iza mene su dva velika turnira. Bilo je tu puno adrenalina, uspona i padova, trebat će neko vrijeme da se to sve slegne - bile su prve riječi Tamare Boroš, najbolje hrvatske stolnotenisačice, a od rujna 2021. i glavne trenerice njemačke reprezentacije. Četiri godine je bila izborncia mlade reprezentacije Njemačke, a sada je preuzela poziciju glavnog trenera. U svijetu europskog stolnog tenisa teško da ima bolje pozicije.

- Tek sam počela, a krenulo je na nevjerojatno dobar način. Bolje od ovog nije moglo biti, treba to sve procesuirati.

Na Euro bez najbolje

I prije početka Eura su bile u krugu favorita za naslov, ali dan prije polaska u Rumunjsku ostali su bez najbolje igračice, Petrisse Solje. Već od ranije se znao da neće voditi Han Ying i Shan Xiaonu.

- U lipnju sam pričala sa sportskim direktorom Richardom Prauseom gdje smo zaključili da na EP nećemo voditi Han Ying i Shan Xiaonu. Znali smo da će biti umorne na Olimpijskih igara. Odlučili smo se za mlađu ekipu, koja nije imala mnogo prilika, ali sam znala njihove mogućnosti. Pričala sam i sa Soljom te joj rekla da bih voljela da igra EP. Bila je s nama na pripremama i dan prije zadnjeg treninga me nazvala i rekla da ima upalu uha. Meni je to bio šok, znala sam da nas čeka zanimljiv turnir. Nisam znala kako će suigračice reagirati, jer ona nam je bila prva igračica, 18. na svijetu. Rekla sam djevojkama da nema Solje, ali da smo i dalje dobra ekipa, kad smo prave možemo pobijediti svakoga. Ali i da budemo spremne da će biti teških trenutka, da bi se mogli mučiti i da prođemo skupinu.

Na Europskom prvenstvu su pobijedile Slovačku (3:0), Španjolsku (3:1), Poljsku (3:0), Portugal (3:1) i na kraju u finalu Rumunjsku (3:1), braniteljice naslova i to pred domaćom publikom.

- Sada to izgleda da je bilo lako, izgubile smo tri meča tijekom cijelog turnira, ali bilo je tu jako neizvjesnih susreta. Prije početka sam im rekla da moramo imati ekipni duh prije svega, on može presuditi u odlučujućim trenucima. To sam znala iz svojih iskustava, Neven Cegnar je to nama stalno naglašavao. Osjetila sam to mnogo puta na svojoj koži, bilo je lakše igrati kad je ekipa oko tebe bila kao jedno, daje ti dodatnu snagu.

Ekipu su joj činile Nina Mittelham (24 godine), Sabine Winter (29), Chantal Mantz (25) i Annett Kaufmann (15).

- Povesti Kaufmann je bila moja odluka. Je, ima 15 godina, ali riječ je o trostrukoj europskoj prvakinji u kadetskoj konkurenciji te izvanrednom talentu za budućnost. Ovo EP joj je trebalo poslužiti kao iskustvo i odmah se odlično poklopilo. Odmah je osjetila što je to finale, kako pobjeđivati itd. Nažalost, nema previše odličnih igračica u Europi, dok na nju ozbiljno računam i zato sam joj odlučila dati priliku. To je bio moj izbor, ali sve se dogovaram sa sportskim direktorom Prauseom. Nas dvoje sve to potpisujemo.

image
ADMIR BULJUBASIC/CROPIX


Kakva su bila očekivanja prije početka Eura?

- Kad je Solja otkazala, bilo je bitno da budemo među osam ekipa jer one direktno idu na Svjetsko prvenstvo. Ok, da i nismo uspjeli unutra bi bili preko renkinga, ali bolje to potvrditi ranije. Sportski direktor Prause je rekao da se borimo, prođemo skupinu, a onda probati dohvatiti medalju. Tako je i bilo. Prvi cilj je bio proći skupinu, Balažova je nezgodna igračica, trenira s nama i znali smo da može ‘zalijepiti’ dva meča. Nina je s njom imala jako težak meč na Topu 16. Kad smo prošli Slovačku i skupinu, nismo gledali prema finalu, samo što nam slijedi.

Najvažnije su OI

Inače, Nina Mittelham je prije Eura osvojila Top 16.

- Znala sam da ako Nina dobro igra dobro može osigurati dvije pobjede. Treba reći da je s njom bilo teških trenutaka ove četiri godine koliko sam radila s njom. Bilo je dosta perioda kada sam je trebala dizati. Pogotovo nakon što je saznala da će biti zamjena na Olimpijskim igrama. Ona je nakon toga potonula. Taj tjedan sam bila u Zagrebu i odmah sam se vratila u Düsseldorf. Tjedan dana nije ušla u dvoranu, drugi tjedan je tek toliko trenirala. Imala sam dugi razgovor s njom da je vratim za stol. To što ona može odigrati je za Top tri Europe, a vjerojatno i za Top 20 na svijetu. Naravno, kad je psihički i mentalno stabilna. Pa čak i za Top 10 na svijetu. Samo je pitanje mentalne strane, što joj je bio hendikep u prošlosti. Zadnjih nekoliko godina se popravila, radi dosta na tome, ima psihologa. Bitno da je svjesna toga i da se trudi to popraviti. Odlična je stvar kad je sportaš svjestan svojih nedostataka i kad radi na tome. U Tokiju nije igrala, ali je svaki dan naporno trenirala, trčala itd. I sada je eksplodirala. Mislim da trenutno nema bolje igračice u Europi od nje.

Tamara se vratila na temu pritisaka, očekivanja...

- Za Njemačku su najvažnije Olimpijske igre. Zbog važnosti i zbog financiranja. Nadala sam se borbi za medalje, ali pritisak nisam osjećala. Možda sam se naviknula kao igrač, tako da mi ta očekivanja nisu poseban problem. Svjesna sam toga, ne treba meni to nitko reći. Ja sama sebi postavljam ciljeve. I nije to pritisak već izazov. Kao sportašu ili treneru to je normalni dio sporta i meni ne predstavlja poseban problem.

Dobar dio slavljeničke večere je primala čestitke od kolega, a dio večeri je vrtjela po mobitelu. Čestitki je bila sa svih strana svijeta.

- Dobila sam jako puno poruka, kako je bio gušt gledati novu Njemačku, taj ekipni duh. Kako su rekli, jedno novo lice Njemačke. To mi je najdraže kad čujem. Kako smo se borili, kao nas je gušt gledati. Najveća satisfakcija. Neven mi je napisao da nas je bio gušt gledati te da sam savršeno vodila ekipu. Njegova čestitka i riječi su mi najviše značile i to sam mu odgovorila. Kako je ovaj uspjeh i njegova zasluga. Što sam sve prošla s njim kao igračica da sam to prenijela na ove cure. Bilo je jako mnogo poruka iz Hrvatske, ne bih nikog izdvajala da nekog ne izostavim. To mi jako puno znači kada mi ljudi iz moje zemlje čestitaju. Prije mene izbornica je bila Jie Schöpp. Ona je vodila reprezentaciju na drugačiji način, što je normalno, jer svatko ima svoju filozofiju. Promjena je dobro došla svima. Igračice me znaju dulje vrijeme, u njihovim očima nije se puno promijenilo, ali ostali koji me ne znaju sada ipak imam veće priznanje. U smislu, bila si dobra igračica, a sad se pokaži kao trener. Ma, najviše sam sama prema sebi imala sumnji. Hajdemo da vidimo što ja mogu kao trener. Nisam znala što očekivati, koliko će moje metode dati uspjeha. Ovo je prvi posao gdje sam ja odgovorna, jer sam dosad pomagala. Ipak je drugačije kada si glavni trener jedne takve reprezentacije. Iako, puno puta taj pomoćni trener odradi više posla nego kao glavni trener. No, govorila sam si da vidimo što ti Tamara možeš.

Uspjeh je došao brže od očekivanog.

- Stvarno neočekivano. Nakon Topa 16 sam se jako veselila. Malo smo slavili u Grčkoj, ali nije bilo previše vremena jer su krenule pripreme za EP. Kada su me pitali zbog čega najviše žališ u igračkoj karijeri uvijek kažem to što nisam osvojila europski naslov s Hrvatskom. Dala sam sve od sebe, 200 posto u ovaj sport, ali nisam bila zlatna. To je bolna točka moje igračke karijere. I onda nakon nešto više od mjesec dana kao glavni trener osvojim titulu. Baš sam uživala, cure su bile savršene, još mi je sve nestvarno.

Problemi s bazom

No, nije ni sve idealno u Njemačkoj kako mnogi misle, najjačoj europskoj zemlji u stolnom tenisu.

- Iskreno, Njemačka ima veliku bazu klubova i igrača, ali situacija nije bajna, pogotovo što se tiče ženskog stolnog tenisa. To je zapravo problem cijele Europe. Je, u odnosu na druge zemlje je bolje, ali daleko od onog što neki misle. Zato i jesam u vatru gurnula Kaufmann, imamo tu jednu i treba joj podrška. Imaju odlične uvjete i mogućnosti, većina to može samo sanjati, ali daleko da je situacija od idealnog. Još sam kratko na ovoj poziciji i trebam sve to posložiti i iskoristiti sve mogućnosti. Zadnja dobra generacija je bila baš ta s Mantz, Mittelham, Wan Yuan, a to je godište 1996./97. Općenito sport u Europi je u padu, način života i mogućnosti djece u današnje vrijeme uzimaju danak. Nigdje nije bez problema, samo što su to ovdje manifestira na drugačiji način. Ipak je ovdje mašinerija iza nas, sve je posloženo, imaju velik broj ljudi i svatko je za nešto zadužen. No, svi ti problemi ne mogu se usporediti s ostalim državama. Kad se samo sjetim što je sve Neven morao raditi dok je bio izbornik, prijavljivao igračice, organizirao put, hotele, avione, pripreme, rješavao papirologiju itd. Naprimjer, mi imamo angažiranog video analitičara. Pošaljem mu poruku što mi treba i on analizira suparnike do najsitnijih detalja. Sve poene koje je i kako izgubila nakon servisa, sve koje je dobila nakon servisa itd. Za Olimpijske igre analizirao je svih osam nositelja. Znao je Ma Longa u dušu, točno gdje nakon kojeg servisa ide loptica. Takve sitnice na toj razini ti daju prednost, a to je samo dio priče o našim uvjetima.

image
DAVOR PONGRACIC/CROPIX


A odnosi unutar reprezentacije?

- Ma kako sam rekla nema idealnog. Imamo i mi trzavica, ali za većinu problema koji dolaze izvana je zadužen Prause. I onda nas dvoje razgovaramo. Imamo i mi prepirke, ali to je normalna stvar. Nije to na razini kao negdje drugdje. Unutar ekipe sam ja zadužena za atmosferu. Samo da znate koliko sam samo razgovora vodila s igračicama u ove četiri godine. Već sam na korak do diplome za psihologa ha, ha. Imam iskustva iz karijere gdje sam dosta vremena razgovarala sa psihologom Amirom Zulićem i sada ta iskustva prenosim na djevojke.

U Njemačkoj se cijeni europska medalja, ali ipak glavni ciljevi su Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre.

- Rekla sam ljudima, dobro, osvojile smo medalju, ali što dalje. U Europi ćemo uvijek biti u vrhu, ali trebamo uhvatiti korak sa svijetom. Kina je priča za sebe, a i Japan je otišao daleko. Treba se boriti, uhvatiti priključak za Azijom. To je sljedeći cilj. Olimpijske igre su krajnji cilj, naravno da je sve usputna stanica. O tome nam ovise i financije.

Vidite li neku igračicu da može parirati Kineskinjama?

- Japanka Ito Mima, jedino ona se može s nima boriti. Iz Europe trenutno ne vidim nekog. U odnosu na Kinu i Japan mi ostali trebamo još jako puno žganaca pojesti.

Pet do šest sati treninga

Kako vam izgleda dan u Njemačkoj?

- Jutarnji treninzi su od 9.30 do 12 ili 12.30, a onda dosta često znam ostati u sklopu dvorane gdje rješavam neke administrativne poslove. Popodnevni treninzi su od 16 do 18.30 ili 19 sati. U subotu su odradi jedan jutarnji trening i onda smo slobodni do ponedjeljka. Ako nismo na turnirima. Vrlo je naporno, neki put imam osjećaj da će mi glava puknuti. Ne idem na sve turnire, naprimjer sada su tri turnira uzastopce što bi značilo da sam tri tjedan na putu. Ima više trenera, uvijek se nađe neko rješenje. Pomažemo jedni drugima, mi muškima ili obratno. Ne stigneš sve, inače se možeš preseliti na aerodrom.

I danas kada spomeneš Tamara svima je sinonim za velikog radnika. Isto je kao i kada je trener.

- Kao igrač sam bila veliki radnik, to su ljudi iz stolnog tenisa zapamtili. To je bila moja snaga. Volim ovaj sport, to je moj život. Zanimljivo, kao igrač sam govorila da nikad neću biti trener, jer sam znala da je to užasno nezahvalan posao. Da, igrači znaju biti jako nezahvalni, ja sam bila svjesna toga, zato sam i bila toliko zahvalna Nevenu što je napravio za mene i igračice. I na kraju se ispostavi da sam trener, jednostavno je to bilo jače od mene. Neću reći da ću tu biti do mirovine, svjesna sam koliko je to težak kruh. Moj životni postulat je da ako nešto radim onda to radim kako spada. Ne želim ništa raditi na pola, a koliko ću tim ritmom izdržati, s toliko truda i ulaganja, teško mi je reći. Trenutno uživam, imam motivaciju, ali ne znam koliko dugo.

Spomenuli ste već ranije a vam je najveći ožiljak karijere zapravo to što niste osvojili zlato s Hrvatskom.

- Dvaput smo bili u finalu. Protiv Rumunjske smo bile blizu, vodile smo 2:1 u mečevima i ja sam protiv Steff imala 2:1 i 6:3. Taj meč sam izgubila, ali to spada u mečeve koji su 50-50. I koji se itekako mogu izgubiti. Rumunjke su imale jaku ekipu. Ono što si nikad neću prežaliti je finale s Italijom 2003. Europsko prvenstvo se igralo u Courmayeuru, na gotovo 1300 metara nadmorske visine. Jednostavno tamo se nisam dobro osjećala, moguće da je razlog i ta visinska razlika. U finalu sam izgubila dva meča, pojedinačno sam bila isto loša. Nakon tog ekipnog finala sam bila deprimirana, govorila sam Nevenu da ću prestati igrati stolni tenis. U tom trenutku svijet mi se srušio, za mene gotovo. Ubilo me to ekipno. Ne kažem da nisam mogla izgubiti od Talijanki, gubila sam nešto i prije, ali ne u tom trenutku. Nakon toga i pojedinačno sam bila loša, izgubila od Erdelji od koje prije nikad nisam izgubila. Vidite što vam je život, dva mjeseca nakon napravila sam najveći uspjeh svoje karijere. Vratilo se kad sam najmanje očekivala. Nakon Courmayeura je bilo najbitnije da me se vrati psihički. Išli smo na pripreme u Francusku i trenirala sam samo jednom dnevno. Ostatak vremena smo šetali. Sjećam se da je tamo bilo neko golf igralište. Tu sam svakodnevno odmarala, čitala knjige, znači totalna relaksacija. Neven je to dobro procijenio, jer mi je najbitnije bilo da se dobro odmorim i vratim u život.

U Parizu je osvojila broncu. Koliko je to velik uspjeh govori podatak da je od 1975. samo dvije igračice iz Europe imaju medalju sa SP-a. Rumunjka Badescu je osvojila broncu 1993., a brončana je bila i Boroš 2003. Od 1995. samo četiri igračice su osvojile medalju a da nisu iz Kine, a jedna od tih je i naša stolnotenisačica.

Pogledate li kada listu medalja sa SP-a?

- Ha ha ne, ali znam da sam posljednja iz Europe sa svjetskom medaljom. Nadam se da to neće biti još dugo, jer bi to značilo da se Europa diže. No, ne znam kada bi to moglo biti.

Što bi današnja Tamara savjetovala Tamari kao igračici?

- Savjetovala bi joj da poraze i neuspjehe ne treba shvaćati tragično, ali hvala Bogu da sam imala trenera koji me non stop vraćao, koji je širio pozitivu i motivirao da vučem i dalje. Da to nije bilo tako, da mi nije davao snagu, pala bi psihički i prije nego što sam okončala karijeru.

Je l’ joj dođe da opet uđe u arenu?

- Vjerujte mi - nikad. Kad sjedim na klupi na nekom turniru razmišljam si kako je super što ja ne moram igrati ha, ha. Toliko sam dala ovom sportu. Kada sam se razboljela 2006. sljedećih pet-šest godina sam se borila više sama sa sobom nego sa suparnicama. Tijelo jednostavno nije slušalo i to me toliko iscrpilo.

Ustani i nastavi dalje

Te 2006. je izbačena iz stroja, nakon dugih pretraga ustanovilo se da se radi o upali živca srednjeg uha (neuronitis), što je utjecalo na centar za ravnotežu.

- Oprostila sam se 2012. godine, ali sad shvaćam da je to sve predugo trajalo. Odigrala sam jedan meč i činilo mi se da mogu i dalje normalno igrati. No, nije baš bilo tako. I dan danas kada spariram shvatim da kada dođe brža loptica da sporije to vidim, da su mi reakcije sporije. Za stolni tenis vjerojatno najgora bolest.

Nakon titule ste se šalili da je vrijeme za odlazak, kako treba otići na vrhu?

- Ha ha, rekla sam to i Prauseu. Pet tjedana sam na ovoj funkciji, sve sam osvojila, pokazala rezultate i vrijeme je za odlazak. Što mi je odgovorio? Smijao se i dobacio da ne dolazi u obzir.

Dobro, kada vas možemo očekivati u Hrvatskoj?

- Ne znam točno. Hrvatska je moja domovina, tamo pripadam, ali ne znam kada će doći vrijeme za povratak. Pomagat ću hrvatskom stolnom tenisu koliko ću moći i naravno da je želja da se jednog dana vratim.

Nije tajna da je često u Zagrebu, kad dopuste obaveze.

- Nedostaju mi prijatelji, obitelj, društveni život. Jedva čekam kada mogu doma, a svaki tren iskoristim za obitelj i prijatelje.
Kako zadržati dobre kadrove u Hrvatskoj, teško je parirati bogatijim zemljama?

- U mom slučaju novac nije bio presudan. Naravno da je to stavka na koju gledaš, ali ne kod mene. Ja sam kao trener dosta mlada i željela sam preuzeti ekipu koja je u vrhu i koja se može boriti za medalje. To mi je bila najveća motivacija.

Što bi Tamara Boroš savjetovala današnjim djevojkama?

- Meni je uvijek jedna izreka ispred očiju. Nije važno koliko puta padneš, samo ustani i nastavi dalje. Nakon neuspjeha treba izvući pouke, raditi dalje i ne odustati. Kad-tad težak rad dođe na naplatu. Naravno, koji put je mladima to teško dočekati. Znaju mi igračice reći da su dobro trenirale zadnjih mjesec-dva. Na što im kažem da to ne može biti tjedan ili mjesec, to su godine predanog rada - zaključila je Tamara.

Stolni tenis je podcijenjen


Podcjenjuju li ljudi stolni tenis?

- Sigurno, a to je jako težak sport. Onaj koji nije probao nikad neće znati. Ljudi ispred televizora će teško razumjeti zašto se neke stvari događaju. Najveća mana jer nije televizičan. Zašto vole tenis? Dosta se trči i sve je manje više jasno, nema puno rotacija.,Kod ans je mala loptica, sve se odvija prebrzo i s puno rotacija. Zato se toliko i promašuje. Ljudi se pitaju kako tako dugo treniraš, a ne možeš vratiti servis. Ne shvaćaju da je tu toliko faktora...

Neven Cegnar je bio ispred vremena

Metode rada u vaše vrijeme?

- Jako puno vremena sam radila na fizičkoj pripremljenosti. Neven Cegnar je tu bio ispred vremena. Kada sam ja igrala nitko tome nije pridavao previše važnosti. Danas je drukčije, zadnjih desetak godina su ljudi svjesniji da je to važno. Pogotovo s promjenom loptice. A ja sam to radila od početka.

Linker
23. studeni 2022 20:01