Još tamo prvog tjedna Olimpijskih igara jedan je predstavnik Srbije privukao pozornost ne samo tamošnjih, već i hrvatskih medija. Riječ je, dakako, o Damiru Mikecu, rođenom Splićaninu koji je u disciplini 10 metara zračni pištolj osvojio olimpijsko srebro za naše susjede.
Mikec je još uvijek vruća tema u Srbiji pa je tako ove nedjelje veliku priču o njegovom životu napravio srpski Kurir.
Damir je u sadržajnom intervjuu progovorio o svojoj karijeri, ali i odrastanju u rodnom Splitu iz kojeg je otišao kad je počeo rat.
"Meni su baka i djed iz Novog Mesta, i tata je Slovenac. Bio je pukovnik. Završio je vojnu gimnaziju u Zagrebu i poslije je služio u Senti. Tu je upoznao majku koja je isto bila sportašica. Bavila se atletikom", započeo je svoju priču Damir pa otkrio kako su njegovi završili u Splitu:
"Mama je već s 19 godina rodila najstarijeg brata Igora, sada nam je on u Kanadi, godinu i pol potom rodio se i srednji Goran. To je bilo sredinom sedamdesetih i oni su imali malih problema sa zdravljem, radilo se o bronhitisu ili astmi. Postojala je opasnost da to prijeđe u teži oblik. Zato su im preporučivali morski zrak i klimu. Baka i deda su prodali vikendicu na Cresu i preselili se u Kaštel kod Splita i onda je tata pokušao spojiti dobro s korisnim, pa je tražio da ide u Split, da svi budu zajedno. To je i dobio i osamdesete se sele u Split. Tamo im se jako svidjelo, zaista je prelijep grad, a tata je jednom rekao: 'To je to, više ne mrdam nigdje.' Imao je čak plan da kupi jedrilicu od 15 metara... I onda su odlučili da imaju još jedno dijete i tako sam se ja rodio kao jedino planirano."
Početak rata značio je novu selidbu za njegovu obitelj.
"Zadnjim grčkim brodom otišli smo iz Splita i utočište našli u Herceg Novom koji nam je pružio puno toga. Ja sam praktički cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru", prisjeća se Mikec.
"Sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su s mora pucali na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu jedne stepenice po kojima smo se spuštali. Sjećam se padova i roditelja koji su se tome protivili. Živcirali smo jednog susjeda koji nas je polijevao vodom iz lavora, bili smo skroz mokri. Bilo je to lijepo djetinjstvo, a bio sam dobar i u skateboardu."
Prvi put u Split se vratio 2003. godine.
"Svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi i krenuo u drugi razred. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do mog Mertojaka. Sjetio sam se školskih dana, čak i nekih scena iz vrtića. Imao sam uvijek jako veliku želju da se vratim. Jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do svoje osnovne škole, bili su ljetni praznici, a na ulaznim vratima popis prvašića... I sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu. Pogledam svoju zgradu i tada kreću suze. Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio. Bilo je baš emotivno, pogotovo što je tada i moja majka preminula. Sve se skupilo. Ipak je to bio dio našeg života, a tamo više nemamo nikoga", ispričao je Mikec za Kurir.
