Postalo je pomalo izlizano govoriti o nečijem životu kao o idealnom predlošku za filmski scenarij, ali život Agnes Keleti doista jest kao stvoren za blockbuster. Jer priča je to o ženi koja je bila iznimno talentirana gimnastičarka, ali ju je u najboljim sportskim godinama prekinuo Drugi svjetski rat, o ženi koja je preživjela Holokaust skrivajući se godinama pod lažnim imenom, da bi nakon svih strahota “uskrsnula” kao gimnastičarka i u svojim tridesetim godinama osvojila deset olimpijskih medalja, uključujući i pet zlata!
Agnes Keleti u subotu, 9. siječnja, proslavila je 100. rođendan i time dodala još jedno lijepo poglavlje svojoj impresivnoj životnoj priči.
Prvakinja sa 16 godina
U djetinjstvu koje je provela u rodnoj Budimpešti Agnes je svirala violončelo i trenirala skijanje i veslanje, ali na kraju se, kako je sama priznala, odlučila za gimnastiku koju je smatrala najženstvenijim sportom. Kako je rasla, njezin je talent postajao sve očitiji, a potvrđen je kad je kao 16-godišnjakinja osvojila prvi naslov mađarske prvakinje. Bila je velika favoritkinja za Olimpijske igre koje su se 1940. trebale održati u Tokiju, ali vihor rata je odnio njezine snove.
Kad su Igre otkazane, Keleti je nastavila trenirati, nadajući se da će se svijet vratiti u normalu i da će dobiti priliku 1944. No, umjesto toga, 1941. joj je kao Židovki zabranjen pristup gimnastičkom klubu, a kad su Nijemci u Mađarskoj postavili marionetsku vladu, Agnes je počela strahovati i za život. Židovi su sve češće bili deportirani u koncentracijske logore i tih je godina, reći će Keleti u razgovoru za službenu stranicu Međunarodne gimnastičke federacije, najvažniji cilj bio preživjeti.
Na žalost, njezinom ocu i nekolicini rođaka to nije uspjelo, završili su u Auschwitzu gdje su i ubijeni. Njezina majka i sestra preživjele su zahvaljujući posebnim zaštitnim putovnicama poznatog švedskog diplomata i dobrotvora Raoula Wallenberga koji je spasio živote tisućama Židova u Mađarskoj. Agnes je, pak, sama kupila lažne dokumente i postala kršćanka po imenu Piroska Juhasz. Napustila je Budimpeštu i sakrila se u gradiću u mađarskoj provinciji gdje je dobila posao sobarice, a radila je, između ostalih, i za Nijemca koji je tada bio zamjenik gradonačelnika. Jednom ju je prilikom zaustavio sumnjičavi vojnik koji ju je natjerao da mu izrecitira svaki detalj svog lažnog identiteta. Bilo je to, kaže Keleti, mučno iskustvo koje joj se urezalo u pamćenje.
Pred kraj rata se vratila u Budimpeštu gdje je neko vrijeme provodila jutra pomažući odlagati tijela u masovnu grobnicu. No, čak i u najtežim trenucima se trudila ostati aktivna i čim je završio rat, vratila se gimnastici, a trener joj je bio prvi suprug Istvan Sarkany koji je preživio boravak u koncentracijskom logoru. Prva prilika za olimpijski nastup bio je London 1948., ali sreća je još jednom napustila Agnes koja se ozlijedila neposredno prije natjecanja.
Azilantica u Australiji
Njezina upornost, trud i čudesna volja ipak su nagrađeni i to višestruko. Kad su je već mnogi otpisali, Keleti je u Helsinkiju 1952. osvojila zlato na parteru, te jedno srebro i dvije bronce. Bio je to samo uvod u najljepše trenutke njezine karijere koji će se dogoditi četiri godine kasnije u Melbourneu gdje je osvojila četiri zlata i dva srebra. U višeboju je za samo tri desetinke bolja od nje bila 14 godina mlađa Larisa Latinjina, žena s najviše olimpijskih medalja u povijesti (18).
Te su Igre održane samo nekoliko tjedana nakon što su Sovjeti ugušili Mađarsku revoluciju i mnogi se mađarski sportaši nisu htjeli vratiti u domovinu. Keleti je tražila azil u Australiji, neko je vrijeme radila i u tvornici u Sydneyju, ali ubrzo je shvatila da ne može bez gimnastike. Preselila se 1957. u Izrael i više od tri desetljeća radila kao trenerica u tamošnjem prestižnom sportskom institutu.
- Trenirala sam puno, ali uvijek onoliko koliko sam htjela. Kad sam postala starija, radila sam više jer su i moje vježbe postajale teže od onih koje sam radila na početku karijere. Imala sam 35 godina kad sam dosegla vrhunac karijere - opisala je najstarija živuća olimpijska pobjednica koja se 2015. vratila u rodnu Budimpeštu u kojoj je i proslavila 100. rođendan.