Završila je 2020. godina, a s njom i još jedno fantastično desetljeće hrvatskog sporta. Stoga smo se odlučili prisjetiti najvećih uspjeha, svjesni da je ovo samo naš pogled na sport. U našoj su anketi glasovali svi profesionalni novinari Sportskih novosti, našeg print te web izdanja. Izbor nismo širili izvan redakcije, inače bi ovo bio glamurozan izbor u kojem sudjeluju svi sportski novinari u Hrvatskoj.
Nažalost, trenutačno ne živimo u vremenu kojem priliče glamurozni izbori. Ovo je samo podsjetnik na fenomenalno sportsko desetljeće hrvatskih sportaša. I najava da itekako imamo pravo vjerovati da će i godine koje predstoje biti podvučene planetarnim uspjesima naših čudesnih sportaša...
NAJBOLJI HRVATSKI SPORTAŠI DESETLJEĆA
Sportaš bez granica
Kad je 2018. godine redom primao UEFA-inu nagrada za najboljeg igrača Europe, FIFA-in The Best kao prvo ime svjetskog nogometa, Zlatnu loptu France Footballa, AIPS-ovi trofej za sportaša godine u svijetu… Luka Modrić uživao je u veličanstvenom i realno nezamislivom osobnom vrhuncu, koji je ujedno bio i zlatni trijumf hrvatskog sporta. Luka je jednom za svagda dao putokaz i primjer svim djevojkama i mladićima, ma iz kojeg kraja države bili, najvećeg grada ili najmanjeg zaseoka da talentom, radom i upornošću mogu postati svjetske sportske ikone. Ne samo u “malim” sportovima nego i u najvećem, da to nije ničija privilegija.
Još dok je igrao za Dinamo, brojni su stručnjaci i sportski menadžeri tvrdili kako iz skromnog HNL-a nikad neće biti novih Šukera i Bobana jer oni su “stvoreni“ u većem i po njima za razvoj igrača boljem jugoslavenskom sustavu. No, Modrić je pokazao da za sportaše nema limita, da se iz Hrvatske mogu raditi čudesa i svojom karijerom ismijao te teze. Kad je potpisao za Tottenham čuli su se komentari - što će tako mali i slabašan u Premier ligi? Odgovorio je sam - dominirati među veznjacima.
U Real ga je doveo Jose Mourinho iako predsjednik Florentino Perez nije pretjerano vjerovao da je pravi čovjek za Kraljevski klub. Kao ni mediji pa jer Marca na kraju 2012. godine pisala - najveći promašaj prijelaznog roka! Šest godina kasnije dok su ga “kitili ordenjem“ mnogi su konstatirali - hrvatsko srebro i nagrada za najboljeg igrača SP-a bili su vrlo bitni, ali bez Reala nikad ne bi dobio Zlatnu loptu. Baš je to jedna od najvećih Lukinih pobjeda - Perez i Real priznali su mu: ti si broj 1. Ispred Ronalda i Messija čiju je dominaciju prekinuo. Nakon dvadeset godina porušio je barijere velikog rezultata s reprezentacijom, a sada s 35 godina najavljuje nove rekorde.
Hrvatski nogometaš plebiscitarno proglašen za najboljeg na svijetu - kako to zvuči gordo i ludo. Luka Modrić je sportaš za kojeg nije bilo granica i nepremostivih prepreka. I koji još itekako traje...
Hrvat koji je osvojio svemir
“Meni je, iz naše sljemenske perspektive, to zapravo nemoguće. Toliko mi je čudno, znam da smo ga osvojili, ali kao da ne vjerujem. Mali globus možeš osvojiti ako se jako potrudiš, ali da bi mogli oteti veliki ovima velikima...”
U ove tri rečenice koje je Ante Kostelić izgovorio 12. ožujka 2011., onog dana kad je njegov sin i matematički potvrdio osvajanje Svjetskog kupa u alpskom skijanju, bila je i ostala sublimirana veličina onoga što je Ivica Kostelić ostvario.
- Sanjao sam o ovome i borio se za to godinama.
I uspio. Mali protiv velikih, autsajder iza kojeg je bilo čak šest operacija koljena i prije nego što je deset godina ranije u Aspenu, u studenom 2001., prvi put pobijedio u Svjetskom kupu. I to kako pobijedio - sa startnim brojem 64. Nikad nitko nije osvojio muški slalom s većim startnim brojem. Osvojio je i čak četiri olimpijska srebra, ima svjetske medalje svih boja, ali iznad svega toga je Veliki globus, jer u skijanju je to Sveti gral. Osvajanje svemira. Privilegija samo najvećih.
Krenulo je pobjedom u Münchenu drugog dana 2011. i pretvorilo se u val od 999 bodova u siječnju. Rekordna berba bodova skijaša ikad u Svjetskom kupu u jednom mjesecu.
Oprostio se od skijanja i kao “kralj Wengena”, gdje se Svjetski kup održava od prve sezone bez iznimke, jedan je Hrvat iznad svih po broju pobjeda i postolja. U Kitzbühelu jedna od gondola nosi njegovo ime, na listama najvećih pobjednika Svjetskog kupa dijeli mjesto s Franzom Klammerom…
Autsajder koji je postao veliki pobjednik. Hrvat koji je 2011. osvojio - svemir.
Teniska i ljudska veličina
Čitavo desetljeće biti dio teniske elite, u društvu tri tenisača koja se smatraju najvećima svih vremena (Roger Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković), pothvat je Marina Čilića na koji on, a i svi mi možemo biti ponosni. Prijelomna točka na tom putu do zvjezdanog statusa, pisao je i sam o tome u Sportskim novostima, bila je 2013. godina kad je umalo postao žrtva antidopinškog procesa. Srećom, uspio se obraniti i dokazati nevinost nakon četiri mjeseca patnje i muke, besanih noći koje su ga naposljetku očeličile. Sve nakon toga, sljedeće četiri godine bile su skoro kao pjesma, blistavi trenuci jedne čudesne karijere.
Trijumf na US Openu u rujnu 2014. godine, još dva finala na Grand Slam turnirima (Wimbledon 2017. i Australian Open 2018. godine, oba izgubio od Federera), treće mjesto na rang-listi, četiri godine u Top 10… Mogli bismo nabrajati i nabrajati, vjerujemo da nije potrebno, osim naglasiti da je uz Stana Wawrinku i Andyja Murraya jedini uspio oteti Grand Slam slavu onome veličanstvenom tercetu, do nedavnog slavlja Dominica Thiema, također u New Yorku.
Marin Čilić je uzor sportaš, od glave do pete, miran i nenametljiv, uvijek spreman pomoći. Tihi lider, staložen, vrlo često nepravedno podcjenjivan, ali kao što i ovaj izbor pokazuje, njegove vrline prije ili kasnije isplivaju na površinu. Dokaz tome je i njegova humanitarna zaklada kojom nastoji konkretno pomoći nadarenoj djeci, ne samo u sportu.
Skromni rukometni velikan
Domagoj Duvnjak iza sebe ima godinu iz snova, koliko god to nelogično zvuči u ovo pandemijsko vrijeme. Međutim, Duvnjak je s reprezentacijom bio srebrni na Euru, proglašen je MVP igračem turnira. Potom je izabran i za MVP igrača Bundeslige u prošloj sezoni, iako ona nije odigrana do kraja. Portal Handball-Planet.com postavio ga je u drugu idealnu rukometnu momčad proteklog desetljeća. K tome su mu navijači dali najviše glasova u svijetu. Potom je izabran za hrvatskog Sportaša godine, a za kraj njegov se Kiel popeo na krov Europe, svladavši u finalu moćnu Barcelonu.
Da je to sve što je napravio u proteklih 10 godina zaslužio bi visoko mjesto u našem izboru. A još je 2013. bio proglašen najboljim rukometašem svijeta. I još je svih tih godina nevjerojatnom fanatičnošću predvodio Hrvatsku na velikim natjecanjima.
To mora biti strašna glava koja za sebe nikad neće reći – najbolji. Uvijek je to momčad, uvijek je to Sagosen, “a ja sam tu iza ako treba”. Takva skromnost nije vrlina najvećih, ali ipak govori da je u duši on sportaš, borac, osvajač, da ga veseli svaka velika utakmica, svaka velika pobjeda, svaki veliki naslov. Dosegao je najvišu razinu i sada još samo čeka zlato da priču zatvori na savršen način. Toliko je uporan, da ne sumnjamo da će pokušati barem još pet puta.
Priča za Hollywood
Prije koju godinu jedan je veliki igrač iz naše vaterpolske povijesti pa kasnije trener, Zoran Roje bez okolišanja nam izjavio
- Mislim da je Sandro Sukno najbolji igrač kojeg smo ikada imali.
Doista, Sandro Sukno je jedan od onih igrača za kojeg bez zadrške možemo zapisati - “takav se rađa u pola stoljeća”. To smo još i umanjili, postrožili. Sada neke mlade talente uspoređujemo s njim, a time činimo štetu tim mladićima. Jer Sandro... on je neusporediv.
Ujedno, on je podložak za filmsku priču, sagu holivudsku. Sin slavnog oca, olimpijskog pobjednika, s bremenom “teškog, slavnog” prezimena. Za Sandra... sitnica. S 18 je već bio na EP u Malagi, a nakon Igara u Pekingu 2008. Sandro je neizostavni dio Barakuda. Kako je vrijeme protjecalo, osvajao je, prikupljao... Europski naslov s Hrvatskom (2010.), ali i klubom, Pro Reccom (2012.).
Olimpijska lovorika (2012.), pa 6 naslova prvaka Hrvatske, 4 naslova najboljeg u Italiji, kupovi nacionalni, igre mediteranske imao je sve, osim... Naslova svjetskog prvaka. U budimpeštansko ljeto 2017., kao kapetan reprezentacije, s ne posve zaliječenom ozljedom prsta, odigrao je najboljih 6 utakmica u svojem životu. Finale u kojem je Hrvatsku odveo do zlata, sebe do MVP Svjetskog prvenstva, ispostavit će se malo kasnije kao posljednja utakmica njegove karijere.
NAJBOLJE HRVATSKE SPORTAŠICE DESETLJEĆA
Rođena pobjednica
Bilo je to doista Sandrino desetljeće, desetljeće u kojem je djevojka iz Dubrave bila jedna od najvećih dominatorica u svijetu sporta. Dvaput olimpijska pobjednica, dvaput svjetska prvakinja, šest ukupnih pobjeda u Dijamantnoj ligi, četiri puta na europskom tronu (ukupno pet puta, ali prvi je naslov osvojila u desetljeću ranije)...
Malo koja sportašica na svijetu se može pohvaliti takvim učinkom u posljednjih deset godina. A Sandra je to napravila u kraljici sportova u kojoj je konkurencija zastrašujuća, napravila je to u sportu kojim se ozbiljno bavi cijeli svijet. Uostalom, pogledajte iz kojih su sve država dolazile njezine suparnice u dva olimpijska finala.
Pogled na Sandrin sportski životopis danas ostavlja bez daha. A malo je bilo onih koji su se na prijelazu iz 2008. u 2009. bili spremni kladiti na takav ishod. Onda kada se talentirana tinejdžerica doslovno borila za život zbog sepse koja se razvila nakon operacije slijepog crijeva. Tih je dana jedino važno bilo preživjeti, sport je u potpunosti bio u drugom planu. Tko ja tada uopće mogao pomisliti da ćemo Sandru jednog dana proglasiti uvjerljivo najboljom hrvatskom sportašicom desetljeća i da ćemo o njoj govoriti kao jednoj od najvećih koju smo ikada imali.
Ali, ne bi Sandra bila Sandra da iz te grozne životne epizode nije izašla još jača, još tvrdoglavija, još odlučnija da uspije. Da bude najbolja. Srećom, imala je uz sebe jednako tvrdoglavog Ivana Ivančića, svoga Trendžu, s kojim je krenula u nezaboravnu avanturu, u prekrasnu bajku koja traje i danas. Trendže više nema, ali njegov je posao jednako uspješno nastavio raditi Edis Elkasević, Sandrin sportski i životni suputnik.
London 2012. bio je njezin diplomski rad, Rio 2016. je bio doktorat, a sve prije, između i poslije toga bile su vrhunske sportske lekcije, predavanja za pamćenje profesorice Perković. I nemojte smetnuti s uma još jednu stvar - Sandrina priča još nije završena. Može ona osvojiti sve što je bilo “u ponudi”, može sve to ponoviti, ali to neće utažiti njezinu glad. Uvijek će pronaći neki novi rekord koji može srušiti i neku novu granicu koju može pomaknuti. Kraljica diska u kraljici sportova. Prvakinja, rekorderka i rođena pobjednica.
Naše malo veliko čudo
Sara Kolak je 2016. uz prasak uletjela u elitu hrvatskog sporta, najprije broncom na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, a potom i čudesnim zlatom na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
Djevojka iz Ludbrega bila je vrlo talentirana juniorka, ali znate i sami da se mnogi veliki talenti pogube na putu do seniorskih visina. No, ne i Sara Kolak. Njezina upornost, tvrdoglavost i hrabrost odveli su je do svjetskih vrhunaca. I nije ju na tom putu zaustavila ni teška ozljeda ramena, zbog koje više od godinu dana nije bacala. Vratila se još jača, pokazavši pritom i vrlinu najvećih, onih koji su najbolji kada je najpotrebnije. Srušila je hrvatski rekord u finalu EP-a, srušila je hrvatski rekord u kvalifikacijama Rija, i to u zadnjoj seriji kad je bila na rubu ispadanja, srušila je hrvatski rekord i u finalu i osvojila olimpijsko zlato! Sa samo 21 godinom! Naše malo veliko čudo iz centra svijeta.
Koplje je, na žalost, vrlo teška disciplina, gotovo da nema onih najboljih kojima nisu stradala ramena i laktovi. I Sara je tako početkom 2018. završila na novoj operaciji, ovog puta lakta, i ponovno je propustila čitavu sezonu. No, prije toga je, iako već načeta, uspjela osvojiti četvrto mjesto na svijetu i baciti fantastičnih 68,43, što je rezultat koji je drži na osmom mjestu svih vremena. Danas iz Osla, gdje trenira pod nadzorom dvostrukog olimpijskog pobjednika Andreasa Thorkildsena, gradi novu priču i novi napad na svjetski vrh.
Hrabra splitska ratnica
Njezina su pojavljivanja na zaletištu u proteklom desetljeću bila toliko rijetka da mnogi zapravo i nisu ni svjesni kakve je velike stvari napravila. Desetljeće Blanke Vlašić obilježile su teške borbe s ozljedama obje noge, borbe zbog kojih je uspjela nastupiti na samo tri velika natjecanja na otvorenom. Ali, baš na svakome od njih je osvojila medalju - 2011. srebro na Svjetskom prvenstvu u Daeguu, četiri godine kasnije medalju istog sjaja na SP-u u Pekingu i 2016. broncu na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
Igre u Brazilu bile su joj jedino natjecanje toga ljeta, skakala je uz veliku bol, prolazila kroz tešku muku, ali nije bilo šanse da odustane. I nagrađena je za to drugom olimpijskom medaljom u karijeri. Bilo joj je to, priznala je kasnije, i fizički i psihički najteže natjecanje u karijeri, natjecanje kojim si je vjerojatno značajno usporila oporavak, ali želja da još jednom “napadne” olimpijsko postolje bila je jača od svega.
Platila je cijenu za to, tako da je poslije Rija više nijednom nismo vidjeli na zaletištu, ali kraljica visina nije proglasila kraj karijere, i dalje se nada da će je ta nesretna Ahilova tetiva pustiti na miru i da će se od sporta moći oprostiti u stilu. Hrabru splitsku ratnicu ne može se slomiti tako lako...
Desetljeće ranije bilo je, dakako, znatno uspješnije za Blanku, bila je dvostruka svjetska prvakinja i na otvorenom i u dvorani, bila je i europska prvakinja, i najbolja atletičarka svijeta, skočila je samo centimetar manje od svjetskog rekorda...
Savršena priča blizanki
To što se danas Taekwondo klub Marjan s ponosom naziva Klub prvaka zasluga je u prvom redu dvije nevjerojatne i neponovljive blizanke, Ane i Lucije Zaninović. Klubu osnovanom tek 2000. godine ove su sestre donijele čak petnaest medalja s najvećih natjecanja, iznad svega – više od svjetskih i europskih titula – strši Lucijina olimpijska bronca iz Londona 2012. godine. Upravo zbog nje Lucija je zasluženo među pet najboljih hrvatskih sportašica u proteklom desetljeću.
Bila je to, nemojte uopće sumnjati, kruna njene, ali i Anine karijere, jer jedna bez druge one jednostavno nisu mogle funkcionirati. Niti su htjele, niti su pokušale. Lucijine medalje su Anine, vrijedi i obrnuto. Sa svojim trenerom Tonijem Tomasom pronašle su savršenu formulu kako će obje uspjeti, kako će se obje uspeti na sportski Mount Everest. Kako međusobne borbe nisu dolazile u obzir ni na treningu, Ana je otišla u težu kategoriju i nije joj bilo teško. Luciji je ostavila “prirodniju”, a zajedno su pokorile svijet. Iako su obje osvajale medalje gdje god su se pojavile, Ana se „specijalizirala“ za Svjetska prvenstva, Lucija za europske smotre najboljih. Ana je bila i MVP cijelog SP-a u Južnoj Koreji 2011. godine, dok je Lucija blistala sa zlatnim hat-trickom (2010, 2012, 2014) na kontinentalnim prvenstvima.
Prva hrvatska puška
30 medalja za 18 godina - 12 zlatnih, 9 srebrnih i 9 brončanih medalja osvojila je Snježana Pejčić na velikoj sceni i po tome je najbolja hrvatska streljačica svih vremena.
No, jedna od tih 30 medalja strši i posebnija je čak i kada nije zlatna, a ostvarena je 2008. u Pekingu na OI zračnom puškom. Bronca koja se pamti. Zanimljivo, prije toga je osvojila samo jedno odličje i 14 godina prije u Solunu. A nakon Pekinga koji je bio strašan motiv sve ostalo.
Najbolja svjetska streljačica 2016. i svjetska rekorderka u trostavu. U posebnom pamćenju ostaje Svjetski kup u južnokorejskom Changwonu 2015. u gađanju malokalibarskom puškom trostav gdje je osvojila prvo mjesto. Snježana je u kvalifikacijama osvojila treće mjesto, a u finalu postavila novi svjetski rekord (463 kruga), slaveći ispred Talijanke Petre Zublasing i Njemice Seline Gschwandtner.
U toj velikoj formi mjesec dana kasnije s 592 kruga izjednačila je svjetski rekord u disciplini trostav malokalibarska puška 50 metara na natjecanju Svjetskog kupa. Šest medalja u toj godini bio je najveći njen doseg ikada.
Uvijek nasmijana kada treba, uvijek ozbiljna na vatrenoj liniji, svjesna odavno da je njezin sport izazov, prilika, ali i lutrija u kojoj nema garancije za bilo što. Puška je i dalje spremna, osmijeh je tu i tko zna što nas još čeka u budućnosti s tom sjajnom riječkom sportašicom.
(U našoj su anketi glasovali svi profesionalni novinari Sportskih novosti. Našeg print te web izdanja.)
Pišu: Dražen Antolić, Renata Beluhan, Davor Burazin, Dean Bauer, Vedran Božičević, Dražen Pinević