Gledajući minulih dana naše odbojkašice na EP u Zadru, od danas i u Beogradu, unatoč njihovim doista dobrim igrama i lijepim utakmicama, ne možemo se ipak s određenom dozom sjete prisjetiti nekih vremena od prije 20 i više godina. Doba kada je Hrvatska u ovom sportu bila europska velesila, pa i značajna na svjetskoj sceni. Kada uspjeh nije bio doći do eliminacijske faze već do finala. Znamo, možda nije pošteno, pravedno prema današnjim curama - uostalom, podosta se toga izmijenilo - ali ostaju “u ušima i pred očima” Jelić, Kirilova, Čebukina, Anzulović, Mijić, Sidorenko, Osmokrović, Kuzmanić, pa i Poljak te Ribičić. Hrvatska je u to doba, a govorimo o drugoj polovici devedesetih bila na tri uzastopna EP u finalu, sva tri puta srebrna. Bile su i šestoplasirane na SP 1998. pa zatim sedme na OI u Sydneyju. Zlatna epoha.
Sve nam se poklopilo
U njoj je pak najviše sjala Barbara Jelić, odnosno već dva desetljeća Barbara Ružić. Tri je godine, od 1999. do 2001. bila proglašavana najboljom odbojkašicom svijeta. Godine 2000. najbolja i u Europi, iste godine i najbolja na Igrama u Sydneyu što je pak osobito pothvat jer je ipak dolazila iz reprezentacije koja je bila, u redu sedmoplasirana, ali nije bila s medaljom.
Što je potrebno za vratiti se tom dobu, u smislu povratka na tu razinu kvalitete? Ili je jednostavno to bila takva, “ludo” nadarena generacija plus nekoliko naturaliziranih igračica?
- Svega pomalo je tu bilo, ne samo jedan čimbenik. Puno se toga moralo poklopiti, a tih devedesetih se u hrvatskoj odbojci očito sve i poklopilo - počela je priču velika Barbara.
- Krenuvši od uzleta Mladosti pa nas mladih koji smo učili od tih starijih, iskusnih Ruskinja. Nikolaj Karpolj je bio izbornik, moj otac mu je bio pomoćnikom još dok ja nisam ni bila u reprezentaciji. Ozbiljno se jako radilo. Eto, moje osobno iskustvo. Ja sam s 13-14 godina bila svjesna da slovim za nekakvog velikog talenta. Međutim, kada sam prvi put s 13 godina otišla u Rusiju na trening sa svojim vršnjakinjama, onda sam si rekla: “Aha, pa ja nemam pojma!”. Tu sam morala “odrasti”, odnosno tu sam shvatila da neće samo talent svoje “odraditi”. Znači, dobra jesam, mogu se nositi sa svima, ali ne radim koliko one rade. To sam shvatila već tada, jako rano. Mi smo onda u Hrvatsku prenijeli taj sustav rada i uz veliki talent te moje generacije, te starijih djevojaka smo i došli do tih rezultata. Tu se sve poklopilo. Moraš imati i sreće. Ja sam ju imala, zamislite, imala sam 13, talentirana, a onda su mi u klub došle tri najbolje na svijetu i najbolji trener. Pa kako nećeš napredovati, ako imaš malo soli u glavi i želje za radom! Sad, što se dogodilo kasnije, zašto 20 godina nismo imali ozbiljan rezultat u odbojci, to bi mogli diskutirati do jutra kako bi se reklo, ali kuda bi nas to odvelo.
Ostvarile što su zacrtale
Što je bolje, imati jaku domaću ligu ili gotovo pa sve u inozemstvu, iako u jakim ligama gdje sigurno postaju bolje?
- Svaka igračica je priča za sebe. Ja sam mlada otišla van, možda i silom prilika. Možda neke djevojke i premlade odlaze van pa sjede na klupi. Kada sam ja otišla van, bila sam mlada, ali sam odmah igrala u prvoj postavi. Razvoj mi nije zaustavljen, već je samo ubrzan. Po meni je poanta, ako odlaziš negdje izvan Hrvatske, od kuće svoje, onda odlaziš da bi igrao, a ne sjedio na klupi.
Vratimo se u 2021. i Eurovolley. Hrvatska reprezentacija danas, igrale su djevojke u vašem gradu, u Zadru, gledali ste ih. Što ste vidjeli?
- Ove cure su ostvarile ono što su sebi zacrtale, što je bio prvi cilj, a to je prolazak skupine. U biti, cilj je ispunjen, sad je sve ostalo bonus. Po meni su osvojile “lijepo” drugo mjesto što možda donekle donosi malčice slabijeg suparnika u eliminacijskoj fazi, iako sada slabe više ne postoje. Vidi se da su dugo i naporno radile, trenirale jer su uigrane. Poraz od Italije si nikako ne trebaju uzimati teško srcu jer one su ipak svjetski vrh.
Osmina finala?
- Iskreno... Ne znam ništa od Francuskinja jer ih nisam gledala, ali ovaj sada dio je specifičan. U kolektivnom sportu kada dođeš do te faze da igraš jednu utakmicu, odnosno da iza je nema popravka, nema pravo na pogrešku, teško je predvidjeti zbivanja. Može vam se dogoditi super dan kada vas sve baš hoće i ide, a može i obratno. Možda mentalna snaga sad može također presuditi. Samo neka odigraju slobodno i bez straha.
Dvostruko više ekipa
Što se igre tiče, jesu li vas naše igračice nečime iznenadile ili je na razini očekivanog?
- Moram odmah naglasiti da nisam djevojke baš pratila, recimo, godinu dana ranije pa mi je teško davati usporedbe ili ocjene. Vrlo mi je teško bilo ranije pratiti i zato jer... Ha, nit’ se o njima pisalo, niti se znalo da igraju. Možda se sada promijeni malo stanje. No, ono što sam gledala u Zadru mi ulijeva vjeru u vrlo lijepe dane.
Na aktualnom odbojkaškom Europskom prvenstvu nastupa ili su nastupale čak 24 ekipe. To jest trend u svakom sportu da broj sudionika/sudionica na natjecanjima je sve veći, ali je li on u odbojci i opravdana širenjem kvalitete?
- Sjećam se kada smo igrale bilo je maksimalno 12 reprezentacija. Sad je dvostruko više, a je li to bolje... Ostavljam za debatu nekim drugim ljudima. Možda su 24 malo previše, osobno mišljenje iako ne moram biti u pravu. No, sve ove nakon grupne faze... to je to, tu su negdje. Jasno, uvijek imate 2-4 reprezentacije koje odskaču od drugih, ali uvijek ostali vrebaju iz prikrajka - veli Barbara Ružić-Jelić.
Neka se ne naljute naše današnje reprezentativke, navijamo danas i uvijek za njih, ali ovakvu kakva je bila Barbara... Bojim se da više nećemo imati, iako bi potpisnik ovih redaka bio najsretniji kada bi pogriješio.