Neće nam zamjeriti Franjo Bučar, pokoj mu duši, a nadamo se ni laureati, no svečanost dodjele najvišeg državnog priznanja za sport u Republici Hrvatskoj, Nagrade Franjo Bučar u godini 2024. ostat će ponajviše upamćena po sjajnoj vijesti za sport u našoj domovini.
Naime, Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske je u prigodnom govoru na svečanosti održanoj u zgradi Hrvatskog državnog arhiva najavio rekordno izdvajanje za sport u našoj zemlji.
- Očekujemo da će 6. prosinca Sabor glasovati o Državnom proračunu za sljedeću godinu, a u tom proračunu smo za sport namijenili izdvajanje 160 milijuna eura. Za sav sport, kako vrhunski, tako za saveze, klubove, školski sport, u biti baš negdje na ideji koju je u začecima sporta u nas bio zamišljao Franjo Bučar - rekao je premijer.
Riječ je o doista rekordnom, najvišem iznosu novca, najvećem proračunskom izdvajanju za sport u povijesti naše domovine. Za usporedbu samo, recimo da je ove, olimpijske godine država sportu pomogla s cca 120 milijuna eura. Ovo je 30-ak posto veći iznos i kao što smo naveli, najveći dosad. U biti, bit će to i više jer s nekih drugih stavki u proračunu i tijekom cijele godine, sport će dobiti i još više, ali ovo je svota koja je zajamčena.
- Pa, jeste li zadovoljni - kasnije će u kratkom samo razgovorčiću, onako "s nogu" kako bi se reklo, predsjednik Vlade.
- Ono što je mislim bitno je da su to konzistentna povećanja izdvajanja države za sport - dometnuo je premijer Plenković.
Opet malo usporedbe. Godine 2016. kada je započeo mandat prve vlade koju vodi aktualni premijer, izdvajanja za sport su bila na razini 28 milijuna eura. Iz godine u godinu ona su rasla, da bi sada došli do ove sjajne brojke 160 milijuna. Tu pak ne govorimo o drugim aktivnostima vlasti kao što su ulaganja u sportsku infrastrukturu i da ne duljimo dalje. Odnosno, da Franju Bučara ipak ne pretvorimo u sporednog lika i priču. Što on kao i nagrada koja nosi njegovo ime nikako uostalom ni ne zaslužuje. Čak štoviše.
Posljednjih nekoliko godina svečanost uručenja Bučarovih nagrada upriličene su u zdanju Hrvatskog sabora, što i dolikuje budući da je riječ o najvišem domu hrvatskog nagrada. No kako je zgrada na Markovom trgu u postupku preuređenja, konstrukcije obnove, ovog se puta Bučarova nagrada dodijelila u jednoj od u biti najreprezentativnijih i najljepših zgrada ne samo u gradu, već u cijeloj državi. Hrvatski državni arhiv na Marulićevom trgu u srcu Zagreba. Zagrepčani ju znaju i kao palača Lubinski, izgrađena 1913., a do 1996. je bila poznata kao Sveučilišna knjižnica. Velebno, raskošno remek-djelo arhitekture s kraja Austro-Ugarske. Jedna od zgrada kakve bi se savršeno uklopile u vizure Pariza, Beča, Budimpešte ili Praga.
S tog gledišta, palac gore onima u Ministarstvu turizma i sporta koji su odlučili svečanost uprizoriti ovdje. Svaka čast, nastavite tako i dalje.
Glede laureata, neovisno što su njihova imena objavljena još prije mjesec dana, prelijepo je bilo vidjeti, zapljeskati nekim od najvećih u hrvatskom sportu. Bilo za ovu godinu, ili nekima od najvećih u povijesti. Primjerice, veliki gospodin, Zorislav Srebrić (84) ili Mr. Čestitam, budući da sve tako pozdravlja. Ovaj se novinar sjeća prve polovice ‘90-tih kada je Zorko Srebrić bio tehniko Dinama, a u Plavom salonu, pokraj trofeja postojao je na sredini jedan natpis kojeg je Srebrić postavio. Rečenica starogrčkog mudroslova, Sokratovog suvremenika Euripida - "Nikad se nemoj zamoriti u pomaganju domovini".
- Ja bih dodao sada na to još..."i pomaganju hrvatskom sportu".
U Srebrićevom slučaju, Bučarova je nagrada za životno djelo upravo potvrda neumaranja za dobro, konkretno nogometa.
- Hvala lijepo indirektno na komplimentu, ali predmnijevam da i u drugim sportskim granama ima puno entuzijasta i ljudi koji daju kompletne mogućnosti na raspolaganju svojim organizacijama, savezima i klubovima. da nema takvih. Ne govorim o sebi već o svim nagrađenima jer su isto tako dali dio svojeg života. Ne zaboravimo i njihove obitelji koje su im omogućili dale jedan kontinuitet zaštite da se mogu baviti s pojedinim sportskim programima - spomenuo je u svojem stilu Zorislav Srebrić.
Željko Pavličević (73), još jedan među nagrađenima za životno djelo, čovjek o kojem mnogi sve znaju. A opet, jedan je podatak izgovoren prilikom dodjele vrlo zanimljiv, podsjetio nas na veličinu ovog stručnjaka. Željko Pavličević je naime jedini hrvatski trener koji ima 2 naslova prvaka Europe u košarci. Jedan s Cibonom (onaj drugi), jedan sa Splitom
- Možda je čak bilo i polovica onog prvog s Cibonom kad sam bio pomoćnik Mirku Novoselu - dometnut će Pavličević.
- Nažalost pa sam i zadnji, e to mi je krivo. Opet, sve je to dio povijesnog koda jednog naroda, ono što daje kultura, umjetnost. Ostaje sjećanje na te veličanstvene momčadi i dodatak na ovakvo državno priznanje. To je nešto što čovjeka veseli, potvrđuje da ipak nije život potraćen samo u pobjedi i porazu.
Gdje je sada Željko Pavličević i što radi?
- Donedavno sam još radio u Hong Kongu, ali sada je vrijeme stati malo. Uostalom, sljedeće godine ću navršiti 50 godina kako sam profesionalni trener. Pola stoljeća. Takvog trenera u našem okruženju nema nigdje. Drži me još zdravlje i entuzijazam, a imam u planu na ljeto napraviti neki košarkaški kamp na Visu. Iz gušta.
Baš kao što je gušt bio na sat vremena s ponajvećim sportskim velikanima Hrvatske, u jednoj od najdivnijih zgrada u Zagrebu. Da, i sa 160 milijuna eura za sljedeću godinu. Dobar dan, jako dobar dan. Živjeli!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....