Na CRO Raceu nastupa tek jedan od bivših pobjednika, štoviše aktualni branitelj titule, Slovenac Matej Mohorič, ali ako ćemo malo proširiti popis sudionika i izvan startne liste, na CRO Raceu sudjeluje, i to također vrlo aktivno, još jedan slavljenik iz prijašnjih godina.

Matija Kvasina, jedini hrvatski pobjednik hrvatskog biciklističkog “toura” otkako se obnovio od 2015. godine, također je dio karavane koja ovih dana cirkulira Lijepom našom. No, sada u potpuno drugačijoj ulozi nego li kada je posljednji put, a bilo je to prije šest godina, bio u ovom društvu. Onda je bio natjecatelj, na biciklu, razmišljao o taktici, profilu etapa, a sada je dio organizacije, s lopatom, metlom, u reflektirajućem radnom odijelu te kao dio tima zaduženog za označavanje staze razmišlja kako svaku etapu učiniti što boljem i sigurnijom za vozače.

Matija Kvasina u međuvremenu je postao i izbornik hrvatske biciklističke reprezentacije, pa se upravo zbog te dužnosti priključio CRO Raceu u zadnji čas. U ponedjeljak je još putovao iz Nizozemske, gdje se održavalo Europsko prvenstvo, stigao u 1 sat iza ponoći u Primošten, pa već u 6.30 bio krenuo u pripremu prve etape do Sinja.

- Malo je bio “cajtnot”, ali tako funkcionira logistički dio biciklizma - kaže 41-godišnji Zagrepčanin.

- Lani smo jurili iz Australije, sa SP-a, ovog puta iz Nizozemske. Sad je Viktor Potočki završio utrku u nedjelju, vozili smo ga potom još nekih 200 km na aerodrom, pa je u ponedjeljak direktno letio za Zadar, jer je već u utorak trebao biti na startu u Primoštenu. Mi ostali smo se vraćali malo dužim putem, u kombijima jer nam je tako ipak lakše nego zrakoplovom zbog bicikala, dodatne opreme i svega ostalog. Možda zvuči naporno na prvu, ali to tako ide...

Pamtim i prvo izdanje 2015.

No, imao bi dobru “ispriku” da je rekao da ne stigne na CRO Race.

- Imao bih, ali bih onda bio tužan što nisam tu. Već me prošle godine me Vladimir Miholjević pitao da dođem, no imao sam neke druge obaveze. Sad sam ipak tu. Cijela ova utrka ima poseban značaj za Hrvatsku, a pogotovo za nas bicikliste. I meni je uvijek bio drugačiji osjećaj voziti utrke negdje vani, a sad kad imamo ovakvu veliku utrku kod kuće, onda je puno veći motiv. To je ono što u drugim sportovima kažu “igramo na domaćem terenu” i zato je meni od početka bila želja biti dio toga.

Ova je utrka Kvasini posebna i zbog činjenice da je pobijedio na njoj. Bilo je to 2016. godine, u drugom izdanju utrke.

- I danas su to i dalje jako lijepe uspomene, koje su ostale duboko urezane u sjećanju i što mi je nevjerojatno, iako je eto prošlo sedam godina, i prijatelji, kolege dosta se često sjete toga, pa je, eto, čini se ta utrka većini ostala u pamćenju. Makar, ne pamtim samo tu 2016. godinu, već i 2015., prvo izdanje utrke, pa onda i 2017. godine, kada nisam bio toliko dobar, ali bilo je lijepo nositi broj 1 kroz utrku, bit pod povećalom, doživjeti lijepe stvari. Predivno je sada vidjeti u kojem se smjeru utrka razvija i baš mi je zadovoljstvo raditi na utrci. Zapravo, ne raditi jer ne doživljavam ovo kao posao, već kao zadovoljstvo.

Danas kao izbornik, Kvasina je najmeritorniji za dati presjek aktualnog stanja hrvatskog biciklizma.

- Nije trenutačno stanje najbolje, ali nije ni toliko loše. Dolaze konstantno neki novi klinci, samo što su to još uvijek mali brojevi, a onda ih je iz takve manje baze teže filtrirati jer oni se po putu “pogube”, pogotovo u ovom pubertetskom i tinejdžerskom razdoblju. Tko preživi taj dio, onda je tu. Svim silama radimo da sačuvamo svakoga i pomognemo u svim segmentima kako ga zadržati. Da nas je više bilo bi lakše i bolje, ali to je dugoročni proces u koji trebaju svi skupa upregnuti i tražiti djecu, stvarati im uvjete razvoj u biciklizmu.

Treba prijeći tisuću prepreka

Imamo jaku međunarodnu utrku CRO Race, u svom osmom izdanju postaje već standard i tradicija, svake godine sve je kvalitetnija, a nekako je dojam da se pri tome smanjuje broj hrvatskih biciklista, da taj proces ide u suprotnom smjeru. Eto, nema više u pelotonu niti jedne hrvatske momčadi, zastavu je dugo nosio Kamen iz Pazina, ali i on je posrnuo, ostao je klub, ali nema više momčad za utrke. Ukupno su svega dva Hrvata u utrci...

- Što se Kamena tiče, ove godine nije zatražio licencu Continetal ekipe, već je ostao na razini niže, nacionalne ekipe, pa ne bi ni mogao startati na ovoj utrci. Mogli smo startati na CRO Raceu kao reprezentacija, jer imamo pravo na to na domaćoj utrci, i razmišljali smo o tome, ali jednostavno nemamo seniorske vozače koje bismo pustili na start, a da mogu ravnopravno sudjelovati na utrci. Da oformimo ekipu od šest biciklista samo da ih stavimo na start i kažemo da ih imamo, opet nismo ništa napravili jer oni su kvalitetom na razini da bi dolazili sa 15-20 minuta zaostatka i ne bi to bilo ništa korisno. Tri naša najbolja seniora trenutačno su Fran Miholjević, Viktor Potočki i Antonio Barać, koji vozi za talijansku momčad Corratec, a kojoj CRO Race nije u programu, pa ga nema. Samo kad ne bi bilo Bahraina i Ljubljane Gusto ovdje, da nisu poslali svoje ekipu na CRO Race, onda bismo mogli izvući Frana, Viktora i Antonija, dodali bismo im još trojicu vozača pa bi nastupali kao reprezentacija Hrvatske na utrci.

Dogodi se onda i da Carlo Jurišević, lanjski prvak Hrvatske, odnosno i aktualni do prije dva mjeseca, napusti biciklizam sa 21 godinom.
- Takve se situacije dešavaju ne samo kod nas, već, ne biste vjerovali, i u Sloveniji. Njihovi treneri isto govore da je došao nekakav trend da se kod mladih jednostavno nešto “okrene”, dođe do krize i oni sve ostave. A tako u biciklizmu ne ide, tu se traži puno rada i žrtve. Puno više puta dobiješ osjećaj poraza, da ti ne ide i dogodi se puno više loših dana, prije nego dođe onaj u kojem ćeš zablistati. Ne može se dozvoliti da na prvoj prepreci, niti drugoj, ni petoj, ni desetoj, stanemo. Štoviše, treba prijeći i stotinu, pa i tisuću prepreka, dok ne bi došlo na ono pravo. To se desilo, nažalost i Carlu, naletio je na jedan zid, došla je prošla zima, kraj sezone i jednostavno je nestao. Šteta velika, ali to je, nažalost, tako.

Spomenuli smo, Matija je jedini hrvatski pobjednik CRO Racea, tko zna kada ćemo dočekati sljedećeg.

- Moja je velika želja i nada da će kad-tad doći vrijeme da neki naš vozač to ponovi. Evo, svi navijamo za Frana Miholjevića da bi on mogao biti taj. Nažalost, ne ove godine jer već u prvoj etapi dogodio se pad Mateja Mohoriča, pa mu je Fran morao pomagati i time pao u veliki zaostatak. No, Fran je mlad, njegovo vrijeme tek dolazi tako da bi u budućnosti on mogao pobijediti na ovoj utrci. To bi nas sve veselilo.

Sin ulazi u kadete

U susjedstvu imamo Slovence koji imaju ne samo vrhunske kao što su Tadej Pogačar, Primož Roglič, Matej Mohorič, već i puno, puno onih koji su, recimo, neka gornja i srednja razina kvalitete. Što oni rade bolje od nas?

- Iako ih je stanovništvom manje nego nas, biciklizam se kod njih zadržao kao velika tradicija i nastavila se graditi i širiti pa je to dovelo do ove aktualne razine. Kod nas ta je tradicija otišla u smjeru nogometa. Slovenci su postali biciklistička velesila, svi se trgaju i za njihove vozače i klubove, a mala Hrvatska postala je nogometna velesila, kupuju naše igrače, zanimaju se za naše nogometne škole. Sa Slovencima se, jasno, dobro znamo, stalno komuniciramo, surađujemo, mi pratimo njih, vidimo što i kako rade, a imamo, rekao bih, i mi taj dio biciklističkog znanja, samo, eto, fali taj tradicijski dio da nas je više, u većem broju. Makar, u Sloveniji je aktualna fantastična trojka seniora, sadašnja U-23 generacija nešto im je slabija, barem po standardima koje su postavili Pogačar, Roglič i Mohorič, no zato im u juniorima opet dolazi fantastična generacija. Evo, sad su na juniorskom EP Slovenci bili prvi i treći, obojica sinovi bivših njihovih biciklista.

Što opet vuče na - tradiciju. Kod nas je to slučaj sada sa sinom Franom i ocem Vladimirom Miholjevićem.

- Radoslav Rogina ima dvije cure, no nije ih dao u biciklizam. Moj sin ulazi u kadete (U-17), dakle još jedan olimpijski ciklus pa ćemo vidjeti kako ide...