Baš poput autora popularnog hita iz šezdesetih godina California Dreamin koji pati u hladnoći i sanja sunčani Los Angeles, tako su i brojni hrvatski sportaši, čim je u nedjelju ugašen olimpijski plamen nad Parizom, počeli sanjati ljeto 2028. i topli Los Angeles. Podjednako i oni koji su bili u Parizu, i oni kojima su olimpijski krugovi pod Eiffelovim tornjem izmakli za dlaku, ali i oni koji nisu imali realne šanse plasirati se na netom završene Olimpijske igre, ali su uvjereni da mogu dosanjati Kaliforniju.
Naravno, kad biste danas proveli anketu, pronašli biste vjerojatno 200, 300, možda i više sportaša koji su uvjereni da mogu pronaći put do Los Angelesa i to je u redu. Dobro je postavljati si visoke ciljeve i imati velike ambicije jer to je ono što motivira i gura prema naprijed. Sudeći ipak prema prijašnjim Olimpijskim igrama, realnost je da ćemo i u Los Angelesu imati 50-60 sportaša iz pojedinačnih sportova, a ukupna brojka će ponovno ovisiti o tome koliko ćemo imati reprezentacija u loptačkim sportovima.
Netom nakon što su okončane pariške Igre, nećemo se naravno baviti predviđanjem i pogađanjem koliko ćemo točno olimpijaca imati u Los Angelesu i tko će osvojiti medalje, ali se možemo pozabaviti time u kakvom bi stanju za četiri godine mogli biti ljudi koji su nam u francuskoj prijestolnici donijeli najbolje rezultate i tko bi nam eventualno mogli biti novi aduti.
Nakon epske pobjede u finalu dvojaca bez kormilara i trećeg olimpijskog zlata, Valent i Martin Sinković bez okolišanja su najavili kako idu dalje i kako namjeravaju nastupiti i u Los Angelesu. Jest, imat će Valent tada 40 godina, a Martin će biti samo koji mjesec udaljen od 38. rođendana, ali povijest veslanja pamti ljude koji su u tim godinama osvajali olimpijska odličja. Možda nije realno očekivati da će Sinkovići u sljedeće četiri godine biti dominantni kao nekad, da će se pojavljivati i osvajati medalje na svakoj regati Svjetskog kupa ili na svakom svjetskom i europskom prvenstvu, ali ove godine su dokazali da savršeno znaju tempirati formu za ono što je najvažnije i da savršeno odrađuju najveća finala.
Valent i Martin, doduše, nisu još odlučili u kojoj se disciplini vide u Los Angelesu, a njihov bi potez mogao biti presudan i za slaganje drugih posada. Najzanimljivija su pitanja hoćemo li možda vidjeti braću Sinković i braću Lončarić, koja su u Parizu nastupila u dvojcu na pariće, zajedno u četvercu i gdje će svoje mjesto pronaći trostruki olimpijski medaljaš Damir Martin koji je najavio da bi volio nastaviti veslati, ali više ne u samcu. Može li eventualno još netko ući u priču za slaganje posada, zasad je teško reći, jer rezultati u mlađim selekcijama ne nude previše optimizma za budućnost. Blizanke Ivana i Josipa Jurković ostale su korak od plasmana u Pariz. Zadrže li motivaciju i odlučnost, nadajmo se da im LA neće pobjeći i da će postati prva hrvatska ženska posada na OI.
A kad smo već kod veslanja, važno je spomenuti da će u Los Angelesu staza biti pola kilometra kraća, odnosno veslat će se 1500 umjesto 2000 metara. Naime, u Long Beachu, gdje će se održati veslačka natjecanja, to je maksimalna moguća dužina staze, a organizatori nisu imali previše volje prebaciti natjecanja negdje drugdje. Ovako smo dobili nakaradnu situaciju u kojoj sportaše praktički nitko ništa nije pitao. Otprilike, kao da su shvatili da nemaju ni odgovarajući atletski stadion, pa će se umjesto utrke na 100 metara, održati ona na 75 metara.
U veslanju se od sljedećih Igara uvodi i nova disciplina - obalno veslanje. Tu bismo mogli imati predstavnike, možda i kandidate za visoki plasman, ali preduvjet za to je da novo vodstvo HVS-a posveti pažnju ovoj atraktivnoj disciplini.
Svježa krv i u tenisu
Uz Sinkoviće, zlato u Parizu donijela nam je i judašica Barbara Matić koja je time okrunila sve silne uspjehe iz prijašnjih godina. Došla je u Francusku kao favoritkinja i sjajno se nosila s tim teretom, te s četiri pobjede u nizu došla na Olimp. Jednom je prilikom izjavila da će, osvoji li u Parizu zlato, okončati karijeru, ali možda ova medalja ipak bude imala drugačiji učinak i zadrži je na tatamiju.
Barbarina kolegica Katarina Krišto bila je jedna od naših najvećih pehistica u Parizu. Ona je u borbi za broncu već počela slaviti pobjedu, a onda je nakon video-analize to poništeno, odnosno dodijeljena joj je treća opomena zbog hvatanja ispod pojasa, a to je automatski značilo poraz. U samo nekoliko sekundi Katarina je prošla put od neizmjerne sreće do ogromne tuge, ali sa samo 22 godine, puno je toga pred njom i uvjereni smo da nam može biti jaki adut za LA.
Donna Vekić ispunila si je u Parizu jedan sportski san, oko njezina je vrata zasjala olimpijska medalja. Osječanka će na sljedećim igrama imati 32 godine, svakako ne previše za vrhunski tenis, ali tek treba vidjeti hoće li biti motivirana za novi lov na olimpijsko postolje. Trebat će nam u tenisu i svježe krvi jer većina naših aktualnih uzdanica (Čilić, Dodig, Mektić, Pavić, Martić) je u tridesetim godinama. Nadajmo se da se do LA-a mogu isprofilirati Dino Prižmić, Duje Ajduković, Matej Dodig, Petra Marčinko, Lucija Ćirić Bagarić ili još netko od mlađih snaga.
Sandra Elkasević je priča slična Sinkovićima. Serijska skupljačica medalja koja ne misli stati. A za one koji je otpisuju, uvijek ima spreman najbolji mogući odgovor - novu veliku medalju. I ona je nakon pariške bronce najavila kako već gleda prema sljedećim Igrama, a to što će tada imati 38 godina, ne mora nužno biti teret jer u Parizu je u finalu bila 45-godišnja Melina Robert-Michon. A Sandra je u svakom pogledu kvalitetnija diskašica od Francuskinje.
Kao što je iznenada potonula, Sara Kolak se iznenada, kad to nitko nije očekivao, vratila u svjetski vrh. Olimpijska pobjednica iz Rio de Janeira završila je u Parizu na četvrtom mjestu i pokazala da u njoj još uvijek ima vatre, a ako je zadrži i ako se riješila svega što ju je kočilo posljednjih godina, u Kaliforniji s 33 godine svojim kopljem ponovno može napadati postolje.
Daljaš Filip Pravdica je dokaz koliko se toga može promijeniti u kratkom razdoblju. Prije tri godine, u doba Igara u Tokiju, nije imao nijedan skok preko osam metara, a danas mu je osobni i hrvatski rekord 8,35 što je rezultat s kojim ga se nikad ne može isključiti iz borbe za najviše plasmane. U Parizu je završio na devetom mjestu, a sačuva li zdravlje i motivaciju, i u LA-u s 33 godine može igrati značajnu ulogu. Može to i europski doprvak u bacanju kugle Filip Mihaljević, ali morat će se ipak trgnuti i napraviti ozbiljniji iskorak. Slično se odnosi i na diskašicu Mariju Tolj čiji pravi bljesak čekamo već godinama.
Taekwondo je svoj doprinos sjajnom hrvatskom učinku u Parizu dao kroz broncu Lene Stojković, dok je Ivan Šapina ostao korak do postolja na četvrtom mjestu. Oboje, baš kao i naš treći predstavnik u Parizu Marko Golubić, mogu i u LA-u biti konkurentni za velike stvari, ali najteže će im zapravo biti izboriti odlazak na OI u domaćim vodama. Jer tu su i medaljaši iz Tokija Matea Jelić i Toni Kanaet koji nisu uspjeli izboriti Pariz, kao i još niz odličnih boraca koji iza sebe već imaju velika odličja ili onih koji su ogroman potencijal poput Nike Karabatić. Tko god na kraju ode u LA, bit će nam velika snaga.
Loptački sportovi bolna točka
Miran Maričić u Parizu je dočekao najveći trenutak karijere osvajanjem bronce. Uz to iskustvo i oslobođen pritiska, bjelovarski strijelac uvjeren je da u budućnosti može pucati još bolje. Premda je s 27 godina bio drugi po starosti u pariškom finalu, u nedavnom je razgovoru za SN rekao kako misli da mu godine neće biti prepreke i kako bi volio odraditi još barem 2-3 olimpijska ciklusa. Ni naše zlatne olimpijce u trapu Giovannija Cernogorza i Josipa Glasnovića ne treba prekrižiti jer iako su u četrdesetima, u njihovoj disciplini dugovječni sportaši nisu rijetkost.
Gimnastičari su u Parizu imali dva finala, ali su ostali bez postolja. Veliki sportaš Tin Srbić, čovjek koji je Hrvatskoj donio pregršt medalja, uključujući srebro u Tokiju, pokazao je da je samo čovjek od krvi i mesa i da se i njemu može dogoditi pad s preče u velikom finalu. Bliže medalji je tako, zapravo, bio njegov mlađi kolega Aurel Benović koji je odradio fantastičnu vježbu na preskoku i završio na petom mjestu, samo 0,049 bodova udaljen od postolja. U gimnastici je sustav kvalifikacija iznimno okrutan i nemoguće je sa sigurnošću reći da će Tin i Aurel doći do LA-a, ali ako uspiju, sigurno će opet biti kandidati za medalju. Ne treba tu otpisati ni veterana Filipa Udea, a možda ni neku od djevojaka, poput Sare Šulekić i Tine Zelčić koje nisu bile daleko ni od plasmana u Pariz.
Što se jedrenja tiče, treba vidjeti hoće li prema LA-u nastaviti koračati braća Fantela i Elena Vorobjeva koji su na ovim Igrama dogurali do plova za odličja. Tu su u novijim disciplinama i mlađi predstavnici Palma Čargo (daska) i Martin Dolenc (kite) koji bi za četiri godine mogli stasati u ozbiljne kandidate za postolje.
Loptački sportovi već su nam godinama bolna točka, jasno osim vaterpolista koji su i ove godine osvojili tri medalje, zaključno s olimpijskim srebrom. No, i vaterpolisti će do Los Angelesa morati proći proces pomlađivanja. Za razliku od Tokija, u Parizu smo imali i rukometaše, ali oni su već dulje vrijeme daleko od borbe za vrh i pitanje je postoji li vizija kako to promijeniti do sljedećih Igara. Košarkaši su zapeli na posljednjoj stepenici do plasmana na OI premda treba priznati i da je ovaj sport na svjetskoj razini daleko rašireniji od vaterpola i rukometa i u njemu je puno teže doći do Igara.
Mlade nade
Teško je u ovom trenutku biti optimističan da ćemo u Los Angelesu imati koju reprezentaciju više. I nije to samo stvar financiranja loptačkih sportova, što se stalno naglašava kao glavni, pa i jedini problem. Ima nešto i u (ne)kvaliteti rada, i u neredu koji vlada u pojedinim sportovima i klubovima, i u godinama lošeg upravljanja, i u sve manjoj bazi stanovništa koja neminovno ostavlja trag, ne samo u loptačkim sportovima...
Dotaknimo se na kraju još nekih mladih nada koje bi nam mogle biti uzdanice za Los Angeles. Neke smo već i spomenuli gore, a svakako posebno treba istaknuti i 17-godišnju plivačicu Janu Pavalić koja je u Parizu skupljala iskustvo, a naplatit će ga, nadajmo se, u Kaliforniji. Jana je jedan od najvećih talenata u našem sportu, puno je iza nje velikih juniorskih medalja, a uskoro ćemo doznati može li ih pretočiti i u seniorske uspjehe. Mogući studij i treninzi u Americi mogli bi je dodatno podići i učiniti spremnijom za LA. Slično se odnosi i na nešto starijeg Jeru Hribara (20) koji je također debitirao u Parizu i koji je također blistao kao junior. Jere već studira u Americi i nadajmo se da će u iduće četiri godine napraviti pravi iskorak.
Treba spomenuti i sjajnu hrvačicu Veroniku Vilk koja je lani osvojila svjetsko i europsko kadetsko zlato, kao i skakača u vodu Mateja Nevešćanina koji niže juniorska odličja, što sam, a što u sinkroniziranim skokovima, ranije s Davidom Ledinskim, a danas s Lukom Martinovićem. Što se atletike tiče, imamo puno talentiranih klinaca koji bi mogli do Los Angelesa (Jana Koščak, Mia Wild, Vita Barbić, Roko Farkaš...), ali i oni, kao i svi drugi koje smo spomenuli, tek trebaju prijeći put od juniorskih do seniorskih voda koji je često vrlo težak i izazovan.