- Ako Barbara pobijedi, izvjesit ćemo zastavu na kuću, okupit će se ljudi, slavit ćemo i plakati - dočekao nas je otac naše najbolje judašice Barbare Matić u maloj obiteljskoj kući u Vukovarskoj ulici u Splitu.
Nije prošlo ni pola sata da smo ga pitali možemo li svratiti i već smo bili kod njega. Susretljiv i ljubazan kakav jest, bez zadrške nam je otvorio vrata svog doma uoči borbe njegove kćeri za olimpijsku broncu.
Na televiziji u dnevnom boravku bio je upaljen Drugi program HTV-a. Mate Pavić i Nikola Mektić privodili su posao kraju i rješavali Hrvatskoj novu medalju, no Borisa je zanimala samo Barbara.
- 'Ajde, kad će više počet' borba - raslo je njegovo nestrpljenje.
Supruga Marija borbu je morala gledati na poslu, nije se stigla vratiti kući na vrijeme. A onda je krenulo. Boris je svaki potez proživljavao, stalno je mijenjao pozicije. Prvo bi stajao na nogama, i to bos jer takav mu je špurijus.
- Jesi se umorila, 'ajde predaj! - govorio bi neuništivoj Ruskinji Taimazovoj.
Pa bi se približio ekranu i sjeo, sklopio ruke, hrabrio kćer.
- 'Ajde dušo, riješi to! Uf, žena mi vjerojatno drhti k'o prut.
Ali Ruskinja se nije dala.
- Od čega je napravljena ova - čudi se Boris.
Pa je došao kratki intermezzo jer su Pavić i Mektić došli do meč-lopti. Ekran se na par trenutaka podijelio, a Boris je naravno kao hipnotiziran pratio lijevu stranu na kojoj se Barbara borila. Nedugo zatim ušlo se u "golden score" u kojem je Matić nažalost izgubila. Tata nije mogao vjerovati, čekajući konačnu odluku sudaca.
- Pa, kako!? Al' nije Barbara nju bacila? U ime oca i sina...
Kroz koju minutu, dok je Boris u tišini pregledavao usporene snimke ključnog trenutka, nazvala ga je supruga Marija koju je išao skupiti s posla.
- Sad će nju tribat' tješit'. Ona teško podnosi Barbarine poraze.
A nije ni njemu lako pratiti kćerkine mečeve. Inače ih rijetko prati uživo.
- Uvik kad se Barbara bori, ja šetan oko kuće. Tako mi je za zdravlje bolje, mirniji san. Žena gleda sve, ali nije ni njoj lako jer nije jednostavno gledati kako ti netko guši dijete. Ali ovo su ipak Olimpijske igre, pratio sam sve mečeve od jutra.
Ništa ipak od fešte.
- Je, baš šteta. Uvik kad se osvoji medalja, ljudi se spontano okupe kod nas, proveselimo se... Tako blizu, a tako daleko. Utučen san.
No dobro, Pariz je već za tri godine, nova šansa za olimpijsko odličje. Nije kraj svijeta, tješimo ga.
- Je, u pravu ste. Ma, svakako ćemo mi dočekat' Barbaru i sad kad se vrati.
Šteta, ovaj put fešta u njegovu domu nije bila suđena, ali bit će još prilika. U to uopće ne dvojimo.