Među hrvatskim sportašima koji su u ponedjeljak otputovali u Tokio i kojima je Hrvatski olimpijski odbor priredio svečani ispraćaj posebno se isticala jedna osoba. Jedina koja već ima olimpijsko iskustvo pod drugom zastavom. Elena Vorobjeva u Londonu je 2012. bila dio goleme reprezentacije Rusije, svoje rodne zemlje za koju je nastupala u jedrenju. Nakon što se nije uspjela plasirati na Igre u Riju, preselila se u Split, dobila hrvatsko državljanstvo i odlučila nastupati za novu domovinu. Bila je to dobitna kombinacija i za 33-godišnju Elenu i za hrvatsko jedrenje jer je uspjela izboriti nastup u Tokiju u klasi laser radial.
- Da, sada sam u drugoj klasi, u Londonu sam nastupila u posadi u kojoj smo bile nas tri žene na velikom brodu. Sada idem sama na manjem brodu, kao pojedinka. Ako budem prva, sama sam prva, ako padnem, sama sam pala, ha-ha, Što bude, bit će - smije se simpatična Elena.
Ušla 2019. u Top 10
London će najviše pamtiti po...
- Po tome što sam ostala četvrta. Korak do medalje, na žalost. To me je cijelo vrijeme boljelo, sad ću pokušati dati sve od sebe da se to ne ponovi.
Zadovoljna je formom koju je izbrusila s trenerom Tončijem Antunovićem.
- Istina, uvijek može bolje, ali dobra sam. Mislim da, što se tiče fizičke spreme, nikad nisam bila bolja.
To i ne čudi jer u teretani je posljednjih mjeseci opako radila.
- Sredili smo svoju privatnu teretanu u Jedriličarskom klubu Split, tako da smo bili zatvoreni i radili. I, naravno, jedrili smo na moru. Na žalost, dosta ovisimo o uvjetima, nekad ima vjetra, nekad nema i uvijek se treba prilagoditi tome: Rijetko se kad ostvari plan koji si zamislio, uvijek to bude manje nego što želiš, ali teretanom sam pokušala zatvoriti te rupe.
Vorobjeva je već upoznala olimpijsko regatno polje u Enoshimi.
- Bila sam tamo 2019. Sad idemo u malo ranijem terminu i ne znam koliko će to utjecati jer je sada tamo još uvijek ima puno kiše, a to onda znači i malo vjetra. Meni je svakako bolje kad ima vjetra da možeš pokazati sve svoje iskustvo, fizičku spremu i sve ostalo na čemu sam radila. Ako ne puše dovoljno, onda svatko može doći prvi, to je onda više stvar sreće. Te 2019. sam bila dobra, ušla sam u top 10 u Svjetskom kupu, nadam se da će uvjeti biti slični kao tada i da ću biti još bolja.
Kakav si je cilj postavila, kakvim bi plasmanom bila zadovoljna?
Morala sam mijenjati
- Nisam si htjela postavljati nikakve ciljeve i limite jer to samo opterećuje. Fizički sam pripremljena, zdrava sam i dat ću sve od sebe da pokažem sve što mogu, pa što bude - bit će.
Ne opterećuje se ni silnim Covid-mjerama i procedurama koje se najavljuju za olimpijce i sve ostale koji budu u Tokiju.
- Kad si u svojoj glavi stvoriš neku sliku, obično je to nešto najgore. Zato ne pokušavam previše razmišljati o tome, ne želim trošiti energiju na te stvari.
U Split je, kao što smo spomenuli, došla nakon Rija 2016. godine.
- Kad se nisam uspjela plasirati na Olimpijske igre, bilo je, hm...
Pritom nam uz smijeh pokazuje pokret nogom, kao da napucava loptu.
- Znala sam da nešto moram promijeniti u svome životu.
Glavni razlog zašto je za novi početak odabrala baš Split je jasan.
- To je trener. Klasa u kojoj sam jedrila u Londonu više nije bila u olimpijskom programu, prešla sam među pojedince i shvatila sam da mi fali znanja, netko tko me može naučiti, da postoje pitanja na koja nemam odgovor. A u jedrenju je to znanje jako skupo, inače plaćaš trenera minimalno 150 eura po danu, a ja jednostavno nemam toliki budžet, nemam džeparac da mogu toliko plaćati trenera. U Splitu sam poznavala Tončija Antunovića, poznavala sam Tinu Mihelić, zajedno su ostvarili jako dobre rezultate na svjetskoj razini. Bili sam s njima i ranije u jako dobrim odnosima i kad je Tina završila karijeru, odlučila sam iskoristiti priliku.
Puno manje kriminala
U Rusiji joj je put do ostvarenja olimpijskih snova bio jako težak, ali uspjela ga je ostvariti.
- Iz moskovske sam regije, odnosno iz grada Kolomne, nekih 100 kilometara od Moskve. Tamo nije bilo uvjeta za jedrenje, imamo rijeku koje je dobra samo za početnike. Uglavnom smo išli trenirati na Crno more, najprije kao reprezentacija regije, a kad uđeš u nacionalnu reprezentaciju, onda te šalju u bazu koja je u Sočiju. Sada živim pored mora, ne moram više biti toliko na putu. Ma ionako bih se preselila negdje pored mora jer jedrenje je takav sport da te veže uz more.
Kako se snašla u Splitu, je li postala prava Dalmatinka?
- Sviđa mi se Split, ne bih ga mijenjala ni za što. Ima puno problema, Hrvatska je dosta siromašna zemlja, ali ima i jedan “spas” za mene - puno je manje kriminala i to me čini sigurnom i spokojnom ovdje.
A koliko su slični Rusi i Hrvati?
- Mislim da smo mi Rusi više nervozni. U Dalmaciji su svi opušteni, a u Rusiji uvijek vlada nervoza, tamo se non-stop spremaju za nešto. Ali ne za nešto dobro, nego za loše, ha-ha.
S njom je u Splitu i suprug Sergej koji je “katica za sve”.
- Muža sam ovaj put ostavila kod kuće jer smo ograničeni s brojem putnika u Tokio. On mi je i trener za fizičku pripremu, i nutricionist, i maser, i čovjek koji mi vozi brod, ma sve što zatreba.
I za kraj, hoćemo li je gledati u jedrenju i nakon Tokija?
- Sve ovisi o budžetu. Što se tiče fizičke spreme, dobra sam i imam želju nastaviti. Ali ne želim samo jedriti radi jedrenja, želim jedriti radi rezultata, a rezultat uvijek košta - zaključuje vedra splitska Ruskinja.