Nije, naravno, ni ragbi, jedan od onih sportova koje šira javnost želi smatrati plemenitima, više imun na “igre i igrice” izvan linija igrališta i izvan okvira onih 80 minuta koje su jedine bitne pa se tako i objave momčadi, prema čemu će Južna Afrika na Stade de France večeras protiv Engleske istrčati u istom sastavu koji je prošlu nedjelju sa Svjetskog prvenstva eliminirao domaćina Francusku, dočekane sa skepsom jer su izbornici to na ovom turniru često koristili kao potencijalno “taktičko iznenađenje”.

Opet, ovo je polufinale Svjetskog prvenstva, tu prostora za iznenađenje - nema. Na ovoj razini, u krugu najboljih svjetskih reprezentacija, toliko su puta svi igrali jedni protiv drugih - o pripremama i analizama izlišno je i pisati - da bi treneri nekakvo taktičko iznenađenje mogli prirediti samo da, recimo, odluče istrčati sa četrnestoricom igrača...

Shvatili ste, tu svi sve znaju, pa tako ni drugo polufinale Svjetskog prvenstva, repriza finala otprije četiri godine u Japanu, kad su se - podsjetimo - Springboksi treći put u povijesti popeli na svjetski tron, nije iznimka. Pritom, za razliku od Japana, gdje su Englezi nakon pobjede nad Novim Zelandom u polufinalu figurirali kao favoriti, danas u okršaju s Južnoafrikancima “uživaju” status blagog autsajdera, jednim dijelom i zbog prošlogodišnjeg domaćeg poraza (27:13) u sklopu Jesenske serije.

Poseban trenutak u karijeri

- Ovakve prilike ne ukazuju se često - skreće fokus suigračima Maro Itoje, jedan od “senatora” u ovoj engleskoj momčadi, starter iz japanskog finala.

- Ne smije nas zamarati što će se dogoditi sljedeći tjedan ili za dva, kamoli što je bilo prije četiri godine. Jedino je važno što će se ovdje dogoditi u subotu navečer.

Novi epski okršaj, već treći koji će u samo osam dana ugostiti Stade de France, s obzirom da su prije Francuza i Južnoafrikanaca prošle subote tamo igrali i Novozelanđani i Irci, ipak izaziva malo drukčiju pripremu.

- Osim što je nevjerojatna mogućnost, ovo je također čast, poseban trenutak karijere za bilo kojeg igrača. I definitivno se među nama osjeti da smo u velikom tjednu, raspoloženje u kampu, koncentracija svih momaka donosi jednu drukčiju energiju - zaključuje Itoje.

Trebat će Englezima svaki impuls kako bi izašli na kraj s momčadu u kojoj startaju osmorica iz japanskog finala, izbornik Jacques Nienaber tu ionako nema - kako smo spomenuli na početku - nekih dvojbi oko početne petnaestorice.

- Posljednjih nekoliko godina smo gradili momčad za rezultat na Svjetskom prvenstvu upravo da bismo bili u ovoj poziciji za nokaut utakmice - naglašava Nienaber.

- S druge strane, i oni su poput nas na pobjedu od finala, dok smo kroz povijest vidjeli kako Engleska podiže razinu svoje igre za ovakve utakmice. Vrlo smo blizu u smislu iskustva, prosjeka godina i nastupa za reprezentaciju, obje su momčadi navikle igrati na velikoj sceni. Ovo je “napravi ili umri” ako želiš podignuti trofej sljedeći tjedan, nema boljeg od toga.

Ben Earl, jedan od “novaka” ako govorimo o finalu otprije četiri godine, kroz SP je po Englezima “zaradio nominaciju u Svjetskih 15”, dok se prije polufinala pouzdaje u svoje - trenere.

- Neću vam reći o čemu se radi, ali stožer nam je predstavio vrlo uzudljiv plan igre, onaj koji pogoduje našoj momčadi, igračima izabranima za ovaj turnir. Sad je na nama da taj plan “oživimo” kao i svaki u kojem se možeš pronaći, sam sebi reći “to mogu napraviti”. Tako se postaje igrač, tako se igraju velike utakmice. Moramo biti bolji, isto tako moraju i oni pa ćemo vidjeti gdje će sve završiti - zaključuje Earl.

Ragbi u najboljem svijetlu

Naravno da reprezentacija koja brani svjetsko srebro, koja je ponovo igra u polufinalu Svjetskog prvenstva, ne može osjećati strah, no, izjave Engleza sugerirat će - strahopoštovanje. Nikako ne i bez razloga.

- Govorimo o jednoj od najboljih ragbijaških momčadi svih vremena, koja brani svjetski naslov i u međuvremenu je evoluirala.
Tako će Južnu Afriku opisati Richard Wigglesworth, trener za napad u engleskom stožeru.

- Koliko poseban moraš biti da pobijediš Francusku u formi u kakvoj su oni, još u vlastitom im dvorištu, pred njihovim navijačima.
Moraš, valjda, biti svjetski prvak, imati dokazane pobjednike kakvi su Siya Kolisi, Faf de Klerk, Eben Etzebeth, Cheslin Kolbe...

- Nikad se neće promijeniti to za koga igramo, koga predstavljamo - ističe Kolisi podršku cijele zemlje, svih 60 milijuna Južnofarikanaca kojima su ragbijaši kao nama nogometna reprezentacija, najveći sportski ponos.

- Volio bih da mogu vidjeti podršku kakvu imamo doma, djeca nam šalju videa iz škola, s ulica, ljudi su na posao u petak išli u našim dresovima, oni koji ih ne mogu priuštiti u bilo čemu zelenom... Mi sve to vidimo, i to će uvijek biti naša najveća motivacija. Jako dobro znamo što ova momčad znači Južnoafrikancima, ne samo u sportskom smislu.

Predstavnici jedne nacije. Takvima se smatraju Springboksi. I oni to jesu. Kao što su i u svijetu najbolja reklama za Južnu Afriku.

- Više od polovice ljudi u našoj zemlji je nezaposeno, mnogi nemaju ni domove... Ne mogu reći da ćemo zbog njih pobijediti u svakoj utakmici, ali ono što mogu je obećati da ćemo uvijek dati sve što imamo, jer sve drugo bilo bi varanje naših ljudi kojima to mora biti poticaj da također nikad ne odustanu - zaključio je Kolisi, zaštitno lice ove reprezentacije.
Novi izazov je Engleska, čiji motiv također nemojte zanemariti. Večeras u Parizu je pred nama novih 80 minuta u kojima se “neće uzimati zatvorenici”, ragbi u svom najboljem svjetlu.