Deseti svjetski šahovski prvak Boris Spaski, koji je 1969. osvojio krunu porazivši Tigrana Petrosjana, preminuo je u Moskvi u 89. godini. Spaski je barem po dva puta pobijedio šest neprikosnovenih svjetskih prvaka: Vasilija Smislova, Mihaila Talja, Tigrana Petrosjana, Roberta Bobbyja Fischera, Anatolija Karpova i Garija Kasparova. Njegova šahovska karijera je bila zasjenjena porazom od Fischera u "meču stoljeća" 1972.
Odrastao u siromaštvu
Rođen je 30. siječnja 1937. u Lenjingradu (danas Sankt Peterburg), bio je drugo dijete iz razorene obitelji. Odrastao je u teškom siromaštvu jer su mu se roditelji razveli, a kada je imao pet godina, tijekom opsade Lenjingrada, privremeno je smješten u sirotište kako bi pobjegao od rata. Tamo je, prema riječima njegova sina, naučio igrati šah u dobi od pet godina u vlaku, evakuirajući se iz Lenjingrada tijekom opsade grada u Drugom svjetskom ratu.
Prvi put je privukao veliku pozornost 1947. godine u dobi od deset godina, kada je pobijedio sovjetskog prvaka Mihaila Botvinika u simultanki. Tijekom svoje mladosti, od desete godine je često radio na šahu po nekoliko sati dnevno s trenerima na majstorskoj razini. Postavio je rekorde kao najmlađi sovjetski igrač koji je postigao rang prve kategorije (10 godina), majstorskog kandidata (11 godina) i sovjetskog majstora (15 godina). Godine 1952., s 15 godina, Spaski je osvojio 50 posto bodova na polufinalu sovjetskog prvenstva u Rigi, a iste godine zauzeo je drugo mjesto na Lenjingradskom prvenstvu, čak ga je i Botvinik pohvalio. Titulu velemajstora stekao je s 18 godina i debitirao na Turniru kandidata 1956. u Amsterdamu s 19 godina.
Osvojio je naslov svjetskog prvaka 1969. godine, pobijedivši Petrosjana u Moskvi rezultatom 12,5:10,5. Njegova vladavina kao svjetskog šahovskog prvaka trajala je tri godine, jer je izgubio od Amerikanca Fischera na Svjetskom prvenstvu u šahu 1972., popularno poznatom kao "meč stoljeća". Događaj se održao u Reykjaviku na Islandu, na vrhuncu Hladnog rata, te je posljedično viđen kao simbol političkog sukoba između dviju supersila. Spaski je udovoljio mnogim Fischerovim zahtjevima, čekajući da dođe u Reykjavik, uključujući premještanje treće partije u izoliranu sobu. Čak je američki državni tajnik Henry Kissinger nagovarao Fischera da odigra meč, a šah je tada bio na vrhuncu. To je medijski najviše pokriven šahovski meč u povijesti, jer su ‘mainstream‘ mediji diljem svijeta izvještavali o tome.
Sretan kad je izgubio titulu
Sportski duh Spaskog bio je vidljiv kada je Fischer pobijedio, jer pridružio se gledateljima u stajanju i pljeskanju pobjedi Amerikanca. Pritisak koji je Spaski osjećao da obrani sovjetsku hegemoniju u šahu bio je ogroman. Godinama kasnije, navodno je o meču 1972. rekao: "Bio sam sretan što sam izgubio titulu. Moje godine kao prvaka bile su najgore godine u mom životu."
Nakon što je izgubio meč, Spaski je dobio hladan prijem po povratku u Sovjetski Savez. Vratio se i osvojio sovjetsko prvenstvo 1973. i stigao do polufinala kvalifikacijskih utakmica za Svjetsko prvenstvo 1974., izgubivši od Anatolija Karpova, budućeg svjetskog prvaka. Ipak, stvari nisu bile iste. Dvije godine zabranjeno mu je putovati u inozemstvo, žila kucavica profesionalnog šahista u Sovjetskom Savezu, a smanjena mu je financijska potpora i povlastice. Međutim, pronašao je izlaz.
Upoznao je 1975. Marinu Stcherbatcheff, tajnicu francuskog veleposlanstva u Moskvi, koja mu je postala treća supruga. Preselili su se u Francusku, a on je 1978. postao francuski državljanin. U bizarnoj epizodi 2012. Spaski je nestao iz Francuske, pojavivši se oko mjesec dana kasnije u Rusiji, gdje je tvrdio da je protiv svoje volje držan u bolnici u Francuskoj i da je mogao otići samo uz pomoć prijatelja. Njegova supruga i sin tvrde da su ga otele ruske tajne službe. Do kraja života živio je u Moskvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....