Bila bi šteta da je trodnevna sajamsko-konferencijska priredba Sport Fest u Poreču prošla bez čovjeka iz obližnjeg Novigrada, bez sportaša koji je prije osam godina donio u Istru olimpijsko zlato. Samozatajni Giovanni Cernogoraz (38), naš zlatni trapaš iz Londona, nada se da će pronaći put i do Tokija iako mu je ostala još samo jedna šansa, ona na Europskom prvenstvu u Francuskoj u svibnju sljedeće godine.

- Prvo mjesto bi me sigurno odvelo na Olimpijske igre, ali mogu biti i najbolji među onima koji još nisu osigurali nastup u Tokiju. Vjerujem da to mogu i ne osjećam pritisak. Postoji, doduše, opasnost da opet odgode EP zbog koronavirusa, ali još je rano za reći. Zasad je sve normalno, vidjet ćemo što će biti - kaže Cernogoraz.

Sponzori iz - Italije

Priznaje ipak da ga pomalo muči situacija u kojoj se nalazi, u kojoj mu je ostala još samo ta jedna šansa za Tokio.
- Malo je frustrirajuće jer sam imao jako dobar rezultat u kvalifikacijama Svjetskog prvenstva, 122 pogođene mete, i ostao sam prvi izvan finala. Da sam pogodio metu više, ušao bih u finale u kojem su trojica podbacila i imao bih dobru priliku.
U sportu u kojem su dugotrajne karijere nisu ništa neobično, ni Giovanni ne pomišlja na skori kraj.
- Vidim se u ovome još sigurno dva olimpijska ciklusa, a dalje ćemo vidjeti jer već sada imam dobre ponude iz inozemstva da budem trener. Ali, još neko vrijeme želim gađati.

Skromni Giovanni ne žali se previše, kaže da je zadovoljan uvjetima koje ima.
- Trenutno imam dva sponzora, tvornicu oružja Berettu koja me opskrbljuju puškama, i tvrtku Clever iz Verone koja mi nabavlja metke i mete. Tu je uvijek i Hrvatski olimpijski odbor, pomaže i grad, a zaposlen sam u vojsci. Nisu se, istina, potpuno držali obećanja jer mi još uvijek ne plaćaju doprinose, ali rekli su da je na putu da se to riješi.

Mogu i bez psihologa

Sponzori mu svakako puno pomažu jer jasno vam je da se u trapu ne zarađuje puno, a sport nije nimalo jeftin.
- Recimo da jedna sezona košta otprilike 160.000 kuna, samo na metke otpadne oko 80.000 kuna.
Giovanni ima i svoju streljanu na kojoj može nesmetano trenirati i u kojoj pomalo odgaja svoje nasljednike.
- Imamo dosta mladih, držimo i jednu školu streljaštva već pet, šest godina. Trenutno imamo dva potencijalno dobra juniora iza kojih stoje i roditelji, ja ih treniram, vidjet ćemo kako će to ispasti.

Radio je svojedobno i sa psihologom kako bi se što bolje pripremio za velika natjecanja, ali trenutno je sam svoj psiholog.
- Dvije godine sam radio sa psihologom, ali sam odustao od toga, malo zbog nedostatka sredstava, a i zato što sam vidio da imam dobre rezultate i bez psihologa. Ali, možda bih ga trebao vratiti jer neki put ti dobro dođe razgovor da te netko smiri.
Priznaje da mu se život u posljednjih osam godina jako promijenio.
- Nakon osvajanja olimpijskog zlata mogu živjeti od ovoga čime se bavim, prije je to bilo jako teško. Puno mi se toga promijenilo u životu. Danas sam fokusiran samo na sport, a prije sam morao konobariti u obiteljskom restoranu, raditi smjenu šest do osam sati, pa onda na trening. Sada je sigurno lakše i meni i cijeloj obitelji. Mama i tata su u mirovini, restoran smo prije tri godine dali u najam, a ja sam fokusiran isključivo na sport.

Iza nas je velika rupa

Giovanni je, shvatili ste to i iz njegovih prethodnih izjava vrlo skroman i pozitivan, ali priznat će na kraju da ga jedna stvar ipak žalosti.
- Savez nam loše funkcionira. Nisu iskoristili dvije zlatne medalje u trapu, moju i onu Josipa Glasnovića, mogli su pronaći puno više sponzora na temelju toga. Iza mene i Glasnovića je jedna velika rupa, nemamo kvalitetnih juniora i tu je Savez trebao više napraviti, pronaći više sredstava za njih, organizirati im škole.