Španjolac Roberto Heras do jučer je bio posljednji koji je uspio obraniti pobjedu na Vuelti, on je prvi put slavio na ulicama Madrida 2000. a onda još tri godine u nizu 2003., 2004. i 2005. Petnaest godina kasnije Slovenac Primož Roglič je spojio pobjede i priključio se sedmorici biciklista s dva slavlja (Deloor, Berrendero, Fuente, Hinault, Delgado, Zülle i Froome). Heras je jedini uspio slaviti četiri puta (posljednja pobjeda mu je oduzeta zbog dopinga, ali kasnije i vraćena), a po tri pobjede imaju Tony Rominger (1992., 1993. i 1994.) i Alberto Contador (2008., 2012. i 2014.).

Borba sa svakim metrom

To su brojke i činjenice, samo još jedna potvrda kakve nevjerojatne stvari radi Roglič posljednje dvije godine, usput i lanjsku i ovu sezonu završit će kao svjetski broj 1, ali iza toga je priča o sportašu do srži, jednom od onih koji iz najtežeg poraza izlaze najjači. Zvuči i grubo i pretjerano drugo mjesto na Tour de Franceu nazvati “najtežim porazom”, ali kad izgubiš najprestižniju biciklističku utrku na svijetu kad si praktično već zakoračio jednom nogom na vrh postolja, onda takvo “pretjerivanje” ima uporište.

- Borio sam se sa svakim metrom do cilja, pritiskao sam do limita, mučio sam se sa svime, nisam imao dovoljno snage, plakat ću ili sam već plakao, razočaran sam... - bile su samo neke od izjava nakon što mu je mladi sunarodnjak Tadej Pogačar “oteo” ono što su već svi vidjeli kao njegov najveći trijumf.

No, brzo se, jako brzo se Roglič ponovo “skupio”...

- Uvijek sam bio čovjek koji se voli utrkivati i želi se utrkivati. Išao sam naprijed. Morao sam prihvatiti da sam drugi. I drugo mjesto na Touru je lijep uspjeh.

Da je nakon Toura stao, da mu je trebalo i neko duže vrijeme da iz sebe istisne razočaranje, teško bi mu netko mogao ili smio zamjeriti. Ali Roglič je definitivno tip koji “se voli utrkivati”, a koliko je doista velik pokazao je u onome što je slijedilo. Otišao je na SP na kojem je bio šesti u cestovnoj utrci, pa je u foto-finišu osvojio pobjedu na klasičnoj utrci Liege - Bastogne - Liege, a pritom je svjetskog prvaka Alaphilippea doslovno pobijedio na ciljnoj crti iskoristivši prerano slavlje Francuza.

- Nikad se ne smiješ predati, pritiskati moraš do posljednjih metara, u ovom slučaju centimetara. Konačno mi je uspjelo pobijediti.

Osvajanje nekog od pet klasika, tzv. The Monuments (Milan-San Remo, Tour of Flanders, Paris-Roubaix, Liège-Bastogne-Liège i Giro di Lombardia) bila mu je velika želja, bio je to i savršeni melem na “francusku ranu”, ali i veliki poticaj uoči Vuelte na kojoj je branio naslov.

Vozio sam u svom ritmu

I opet je bila “borba do kraja”, u jednom trenutku u subotu čak se činilo da se Roglič ponovo suočava s “crnim” scenarijem s ovogodišnjeg Toura. Richard Carapaz se, naime, na zadnjem usponu, tri kilometra prije cilja, odlijepio od Rogliča, vrlo brzo stvorio prednost od 20-ak sekundi i kao u transu vozio prema cilju. No, ovog puta je Roglič izdržao, ovog puta je ostalo dovoljno moći u nogama da obrani svoje vodstvo.

- Uvijek je lijepo imati uzbudljiv završetak - rekao je Slovenac iako bi čovjek pomislio da mu je dosta uzbuđenja ove godine. - Richard Carapaz je pokazao da je jako moćan, ali nisam niti jednog trenutka posumnjao u svoju pobjedu. Ostalo mi je dovoljno snage, vozio sam u svom ritmu. Sve je dobro ispalo i iznimno sam sretan. Lijepo je završiti sezonu na taj način.

Ovog puta su mu osvajanje Vuelte osigurale bonus sekunde, na ovogodišnjem izdanju utrke osvojio je čak četiri etapne pobjede, bio je drugi i u sprintu i tako si je zaradio 42 bonus sekunde, a Carapaz ih je skupio samo 16. Razlika od 32 sekunde, a nakon subotnje etape Carapaz je “kasnio” 24 sekunde, što znači da je Ekvadorac ostvario osam sekundi bolje “čisto” vrijeme.

- Kad pobijediš, ne gledaš kako si pobijedio. Svi imamo mogućnost doći do bonus sekundi, a ja ću ih uvijek uzeti ako imam mogućnosti za to. Na kraju sam bio najbolji, moja ekipa je bila najbolja i ponosan sam - jasan je Roglič, novi-stari kralj Vuelte i drugu godinu uzastopno broj 1 na svjetskoj listi.