GRIGORY SYSOEV Sputnik Via Afp
ŽIVOTNA PRIČA TINA SRBIĆA

Skromni dečko iz Dubrave: Tatina bolest gurala ga je naprijed, a karijeru mu je usmjerila ozljeda lakta

Tin Srbić svoju je pobjedničku priču gradio u dotrajalom, često i opasnom Sokolskom domu
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 03. kolovoz 2021. 14:31

Bili su večernji sati 8. listopada 2017. kada je stigla vijest da je u dalekoj Kanadi jedan 21-godišnji mladić, dotad prilično anoniman u Hrvatskoj, postao svjetski prvak u gimnastici. Seniorski svjetski prvak. I to na kraljevskoj gimnastičkoj spravi preči. Mnogi su vjerojatno protrljali oči i provjerili vijest još nekoliko puta kako bi se uvjerili da je istina. Da, bila je istina. Tin Srbić, dečko iz zagrebačke Dubrave, svoje je prvo Svjetsko prvenstvo u karijeri odradio poput rutinera. Na spravi na kojoj i najsitnija pogreška može značiti pad i oproštaj od visokog plasmana mlađahni Tin je napravio gotovo savršenu vježbu, ostavio iza sebe jednog od najvećih prečaša svih vremena, Nizozemca Epkea Zonderlanda, i postao svjetski prvak. Prvi Hrvat u povijesti na svjetskom gimnastičkom tronu.

Pogledajte video: Obitelj i prijatelji prate finalni nastup Tina Srbića na Olimpijskim igrama

Nakon tog nezaboravnog dana u Montrealu više nije bio anonimni dečko iz zagrebačke periferije. Postao je jedna od najsvjetlijih figura hrvatskog sporta, skupljač medalja gotovo na svim natjecanjima, dvaput sportaš godine u izborima Sportskih novosti i Hrvatskog olimpijskog odbora...

Odmah nakon naslova u Montrealu je rekao kako je svjetsko zlato super, ali da će biti zadovoljan tek kad ode na Olimpijske igre. A plasirati se na Olimpijske igre u gimnastici je opako teško. Brutalan i nepravedan sustav kvalifikacija favorizira višebojce, dok su specijalisti za sprave, pa makar bili i najbolji na svijetu, u vrlo teškom položaju. Zato i ne čudi priznanje da su mu te kvalifikacije u kojima je lovio i ulovio Tokio bile najteži nastup u karijeri.

image
LIONEL BONAVENTURE Afp

- Razina stresa je bila 100 puta veća nego ikada prije, 100 puta veća nego u finalu SP-a u Montrealu. Došlo mi je u jednom trenutku, na dvije sekunde, da pobjegnem doma. Ne mogu si zamisliti da ikada više nastupam pod takvim pritiskom i stresom - iskreno je pričao poslije Stuttgarta.

A kako je uopće krenula zlatna Tinova gimnastička priča? Bio je prenizak za nogomet i hokej, pa ga je tata Saša kao četverogodišnjaka prvi put doveo u Sokolski dom. S godinama će mu ta lijepa, ali dotrajala dvorana u centru Zagreba postati upravo ono što i nosi u svom nazivu - dom. Počeo je, kao i svi, u maloj dvorani u podrumu, ali brzo su ga preselili kod trenera Ratka Jovanovića u veliku dvoranu što je klincima, opisao je jednom, značilo jednako kao da su osvojili svjetsko zlato.

image
LIONEL BONAVENTURE Afp

Roditelji su mu tih godina bili najveća podrška, bez mame Karin i tate Saše, priznao je više puta, ne bi napravio ništa. Neumorno su ga vozili na svaki trening, čekali ga ispred kluba, trudili se da mu uvijek budu pri ruci. Upravo zato su mu trenuci kroz koje je prolazio kao 13-godišnjak vjerojatno bili najteži u životu.

image
LOIC VENANCE Afp

- Tata je doživio moždani udar, bio je to veliki šok. Ustao je jedan dan, nije znao upaliti kompjuter, ali je svejedno otišao na posao. Otamo su ga prebacili u bolnicu, gdje je potpisao da ga puste kući. Dva sata nakon toga više nije znao pisati, govoriti... Bilo je svakakvih dana. Teško je bilo doći kod njega, a on ne zna ni kako se zovem. Zna, ali ne zna reći. Na sreću, sada je dobro. Oporavio se, čak se vratio plesu. Nadam se da će i ovi moji rezultati pomoći da bude još bolje. To što se događalo s njim, mene je guralo još više naprijed. Mojim roditeljima život nije bio lagan. Mama je praktički sama morala podići dvoje pubertetlija kad se tata razbolio. Ne znam što o njoj drugo reći nego da je ona moj heroj.

image
LOIC VENANCE Afp

Kao devetogodišnjak Tin je prebačen u napredniju grupu kod trenera Lucijana Krce koji i danas radi s njim. I opisuje ga kao velikog radnika, poslušnog, usredotočenog, čvrstog u glavi.

- Bio je kao klinac dosta šutljiv, čak i malo preplašen, bojao se išta reći treneru. Što sam rekao, to je radio i nije tu bilo nikakvih prigovora. Bio je jedan od rijetkih sportaša kojem date zadatak i kad se okrenete, on ga i dalje radi. Klinci su obično zaigrani i kad im okrenete leđa, odmah su u nekom svom filmu. A Tin je odrađivao sve što mu se reklo i vidjelo se da to voli. Praktički je tražio da se s njim više radi. Kad god bih mu zadao neke teže zadatke, uvijek ga je to privlačilo. I to ga je izdvajalo od drugih od samog početka. Bio je talentiran, ali bilo je i talentiranije djece od njega u klubu. No, ti dečki su se jednostavno izgubili jer nisu imali volje. A on je odmalena imao kontinuitet, i kroz rezultate i kroz pristup radu. Jasno, ne bi mogao doći do ovih rezultata da nije talentiran, ali najviše je tu presudan bio rad i želja da tim radom postigne nešto u sportu - opisao nam je jednom prilikom Krce svog najboljeg učenika.

image
LOIC VENANCE Afp

Tin je 2013. završio na operaciji koja mu je praktički usmjerila karijeru. Tri i pol godine budio se s bolovima u laktu i s bolovima išao spavati. Jedva je trenirao, frustracije su svakim danom rasle, bilo je dana kada je razmišljao i o odustajanju od gimnastike, ali onda ga je doktor Ivan Bojanić vratio u život. Trener Krce tada je shvatio da više nema smisla s Tinom forsirati višeboj i riskirati novu tešku ozljedu. Uspješan se dvojac usredotočio na preču i polako, ali sigurno počeo pisati povijest.

Srbić je imao povlasticu da je trenirao u istoj dvorani kao i Marijo Možnik, europski prvak i svjetska bronca na preči, čovjek koji je sa svojim trenerom Tigranom Goričkim stvorio i vrlo težak element koji se danas zove njegovim imenom. Vjerojatno je i ta prisutnost Možnika, koji je svima u Sokolskom domu bio uzor, pomogla u tome da se Tin i njegov trener odluče za preču.

Nije ih pokolebala ni činjenica da Sokolski dom nije bio dvorana primjerena za vrhunsku gimnastiku. Trenirali su na preči učvršćenoj za šank noćnog kluba koji se nalazi ispod dvorane, bez odgovarajuće jame sa spužvama u koju bi Tin mogao sigurno padati pri vježbanju zahtjevnih elemenata. No, to je već stara priča hrvatskog sporta - što su teži uvjeti, to su naši sportaši motiviraniji i bolji. Odredili su takvi uvjeti i Srbićevu vježbu jer neke elemente, na kojima danas radi u novoj dvorani u Lučkom, u Sokolskom domu zbog prevelike opasnosti jednostavno nije mogao uvježbavati. Odustajanje, u svakom slučaju, nije dolazilo u obzir, rekli su si Krce i Tin "ako je mogao Marijo prije nas, možemo i mi". I uspjeli su, štoviše učenik Srbić je na kraju i nadmašio učitelja i uzora Možnika.

I pored svega toga je ostao skroman, ostao je onaj isti dečko iz Dubrave koji više misli na druge nego na sebe. Najbolje to pokazuje njegov odgovor kad smo ga lani pitali o šteti koju će pretrpjeti sport zbog koronakrize.

- Mislim da ćemo mi imati puno manje problema nego ljudi koji su, na žalost, ostali bez posla i ne mogu plaćati račune i kredite. Njima treba najveća pomoć države, a mi ćemo se ipak lakše snaći. Osjetit ćemo i mi posljedice, ali preživjet ćemo lakše nego ti ljudi.

To je rekao mladić iz sporta u kojem se, jasno vam je, ne zarađuje velik novac. I to će reći dosta o njemu. Sportaš svjetske klase kojeg slava nije promijenila.

Linker
08. kolovoz 2022 23:33