Na kraju je to uvijek ista priča - pobjeda sporta. I Japan je, naravno, uspio, ako je netko stvarno sumnjao... Nigdje nema tolike koncentracije vrhunskog sporta kao na Olimpijskim igrama. Fascinantno i uvijek s istim pitanjem "zašto ne možeš vidjeti više". A ovaj puta pred TV-om se vidjelo puno...
Tko se još sjeća kartonskih kreveta, loše najave seksa, priče o kondomima, loše japanske procjepljenosti protiv Covida-19, tko pamti smjene zbog seksizma, spominjanja holokausta, tko se još sjeća korejskog protesta protiv zastave izlazećeg sunca kao fašističkog simbola, priča li se još o nuklearnim opasnostima Fukushime ili o nevjerojatnoj kombinaciji vrućine i vlažnosti zraka zbog kojih su Igre bile teške...
Pamti li netko bjelorusku atletičarku Kristinu Šimanovskaju, koja je zatražila politički azil u Poljskoj, nakon što je pobjegla iz svoje reprezentacija, pamti li netko Javada Fourughija, iranskog strijelca koji je ratovao za ISIL u Siriji, ili venecuelanskog dizača utega Julia Mayoru, koji je zlato posvetio nedavno preminulom diktatoru Hugu Chavezu, ili Laurel Hubbard, prvu transrodnu sportašicu u povijesti OI, dizačicu utega... I još na stotine takvih pričica.
Možda još danas, ali generalno - ne. Ljudi pamte pobjednike, ljudi vole dobro, ljudi se vole poistovjetiti s dobrim, a sport to uvijek nudi. Ali, ljudi pamte i velike gubitnike, pamte da Simon Biles nije nastupila, da Novak Đoković nije osvojio nijednu medalju, da Amerikanci više ne sprintaju kao prije, da naša Sandra nije uspjela doći do trećeg zlata u nizu, da je to uspjela Anita Wlodarczyk...
Pamte da je Mijajin Lopez hrvački div s Kube osvojio četvrto zlato u nizu, da je s pet zlata američki plivač Caeleb Dressel najposebniji sportaš, a australska plivačica Emma McKeon sa sedam medalja (4 zlata i 3 bronce) sportašica s najviše odličja na ovim Igrama i najviše među aktivnim sportašicama. Ima ih već 11, a slijedi je Katie Ledecky sa 10.
Pamtit će kada se osvrnu na popise pobjednika, da je deset sportaša u Tokiju osvojilo tri ili više zlatnih medalja, da je jamačanska sprinterica Elaine Thompson-Herah osvojila tri i ponovila dva sprinterska zlata iz Rija, da je Yulimar Rojas srušila svjetski rekord u troskoku, da su tri djevojčice od 13 godina osvojila olimpijska zlata...
U svakoj olimpijskoj priči, u svakom olimpijskom sportu naći ćete neku posebnost, zanimljivost, nešto što sport pod krugovima čini posebnim.
Ove Igre su po mnogo čemu bile posebne i kao takve će ostati zapamćene. Olimpijada (vrijeme između dvaju Igara) je trajala, kao nikad prije, pet godina. Trajale su zbog ratova i osam i dvanaest, ali išle su dalje. Ove tokijske prvo su kasnile godinu dana zbog pandemije, pa na kraju nije bilo publike. Bilo je pregršt izolacija, bezbroj testiranja, straha od bolesti, velikih gubitaka u smislu prodaje ulaznica (računa se da je ta brojka oko 3,5 milijuna), pa i marketinga, što će Japanci još neko vrijeme osjetiti na svojoj koži, koliko god su ekonomično prilagođavali priču da bi se ipak održala i da se spasi što se spasiti može.
MOO i sam vidi da su Igre ovog formata postale skupe, teško održive i da nešto moraju učiniti da se ta olimpijska ideja spasi, da ne živi samo zbog unaprijed plaćenih TV prava. Radost sporta to diktira, ali cifre sve više usporavaju. Japanski završni račun će nakon silnih promjena i odgoda stići naknadno, a pariški je zasad na 7 milijardi eura i valjda će se tu zadržati, zabrane li dolazak koroni.
Tokijske Igre bile su posebne po novim sportovima koji su popularizirali mladost, urbanost, brzinu, atrakciju... Atraktivnost vuče gledanost, gledanost vuče sponzore, sponzori vuku novac, a novac vuče sve. Priča je ustvari vrlo jednostavna, u njoj nema nedodirljivih, tek onih koji mogu pratiti ili ne. I na tom planu bi MOO u stisci sportova mogao napraviti neke bitnije korake, jer Olimpijske igre moraju biti natjecanje isključivo najboljih, a ne natjecanje po ključu kontinenata pod svaku cijenu. Za to postoje Svjetska i kontinentalna prvenstva. I taj bi detalj sigurno učinio Igre boljima, posebno u kolektivnim sportovima koji u svojoj sporosti polako odumiru. Da ne idemo od slučaja do slučaja. I ne od nas. Recimo, šteta da u košarci nema Grčke i Srbije, a recimo ima Angole, Irana... I svugdje bi se dalo izvući nešto bolje.
Na redu je Pariz, treći puta u povijesti, nakon dalekih 1900. i 1924. godine. Igre koje bi trebale vratiti nadu svijetu, koje bi trebale vratiti ljude na tribine i na kojima ćemo se nadajmo se sjećati priče "bila jednom jedna korona". Svijet se mora opametiti, definitivno, jer poruke koje su stigle u posljednje dvije godine iznimno su opominjuće. I više cijeniti sport i sportaše, jer realno tko vas može zarobiti da gledate u ekran dva i pol tjedna osim sporta, da se danima dižete u 3 ujutro da biste gledali sport, da iz vas vuče emocije, da se svi nečem vesele, zbog nečeg skupa tuguju, da svatko ima svoje mišljenje o tome, svi o tome pričaju.
I zato treba ojačati krugove, a ne ih trgati zbog nekog ili nečeg. Graditi je posao. Okupiti 205 zastava skupa i napraviti tim izbjeglica, ljudi bez doma, može samo sport.
Stvarno je čudo taj sport!