Dok čitate ove retke, hrvatska hrvačka olimpijska ekspedicija od dvojice hrvača i jednako toliko trenera je u zraku za Zagreb. Očekivani povratak u domovinu je u kasnim večernjim satima petka, negdje iza 22.00 sata.

Ivan Huklek i Božo Starčević donijeli su u naše domove ovog tjedna “dašak hrvanja” i nadamo se, animirali neke nove klince, potaknuli i roditelje da upute potomstvo u jedan sjajan sport koji je istinski temelj, sjajna podloga za mnoge druge sportove i loptačke igre. Sport u kojem su obojica naših predstavnika bila u biti korak, koračić možda do medalje. Da se Boži onaj Iranac nije popeo na glavu, imao bi u repasažu dosta lagan put (ako to u sportu postoji) do bronce.

Zurabi Datunashvili i Ivan Huklek

JACK GUEZ Afp

Ivan se, pak, i borio za broncu, nije uspio protiv objektivno boljeg i jačeg Gruzijca pod srpskom zastavom, a koji iza sebe već ima tri europska zlata. Obojica Hrvata su u biti napravili određene sitnije pogreške, ali dostatno velike da ih ostave bez plemenite kovine oko vrata.

Ivan Huklek je s petim mjestom ipak izjednačio najbolji dosadašnji olimpijski rezultat našeg hrvanja od kako je samostalne Hrvatske, peto mjesto Bože Starčevića iz Rija. Nakon dvije prospavane noći, slegnutih dojmova, Ivan je...

- Mogu reći da jesam i da nisam zadovoljan - Ivan će za SN prije polijetanja iz Tokija.
- Peto mjesto na Olimpijskim igrama jako je dobar rezultat, ali borio sam se za medalju koja mi je izmaknula. Zato ostaje žal. Opet, za tri godine će biti opet prilike. Nadam se.

Bozo Starčević, Bojana Bjelac i Ivan Huklek

DAMIR KRAJAC/CROPIX Cropix

To je čar sporta. Brza izmjena natjecanja koje nudi odmah ispravljanje propuštenog ili potvrđivanje uspjeha s prijašnjeg. U konačnici, Ivanu su tek 24 i pred njim su najmanje dva, ako ne i tri još olimpijska ciklusa.

U Tokiju je jedan Tamas Lörincz s 35 osvojio zlato, između ostalih.
- To stoji. Tamas je osvojio zlato u jednoj od najtežih kategorija, do 77. Naš Božo će ove godine tek napuniti 32, dakle ja sigurno mogu još dva ciklusa, dakle Pariz 2024. i Los Angeles 2028. Tada bi trebao imati 31. Sad, hoću li i dalje... To mi je malo predaleko za razmišljati.

Što ste naučili u Tokiju?
- Puno sam znao, ali opet sam dosta i naučio. Mislim da sam stekao iskustva. Zadnje dvije borbe s dosta iskusnim borcima koji su me baš zato, s tim iskustvom, pobijedili. Makar nisam osvojio medalju, s ovim Igrama sam mislim dosta napredovao.

Ono što posebno izdvaja 2021. u životu Ivana Hukleka, a godina je tek zašla u drugi dio, jest da je 2021. Ivanu donijela svojevrsni “tobogan emocija” u iznimno kratkom vremenskom razdoblju. Nakon što se lani oženio (supruga Josipa), u rano je proljeće dobio dijete. Silna, najveća radost iza koje je slijedio užas. Od neizmjerne sreće do neprežaljenog gubitka. Koji tjedan nakon što je postao otac, ostao je bez sestre. Mala Marta je u 11. godini otrgnuta iz kruga najbližih, obitelji, oca, majke, braće...

U tim trenucima svijet se lagano raspadao, život emotivno poigrao s Ivanom. Kakvo hrvanje i sport u tom trenutku. Nije mu bilo na kraj pameti. Onda opet, obitelj! Najveća, jedina vrijednost svakog od nas. Obitelj je bila ta koja ga je “vratila” na strunjaču i rekla - “Idi! Idi na trening, odi na kvalifikacije, izbori si sportski san, izbori olimpijske igre!”
- Godina nije završila, ali mogu reći već sada da je bila dosta teška. Nije gotova i proživio sam... Da, može se reći da sam očvrsnuo. Naučiš cijeniti prave vrijednosti kad te ovako nešto u životu “potrefi”, poklopi. Nije olimpijska medalja, svjetska ili europska, tako svejedno... nije to ono jedino što te čini sretnim. Sad sam sretan i tako razmišljam, što idem doma. Živ i zdrav. Svojoj ženi, djetetu, obitelji. To je najbitnije od svega.

Bez pogovora. Kada dođe odmor, prvo što slijedi je odmor. Dobar odmor, a onda... Idemo malo o hrvanju ipak. Mislimo da će te morati težište rada “baciti” na parter. U stojećem stavu ste jaki, u parteru ste gubili bodove. To je isto pouka Tokija.
- Baš sam rekao Boži kako sam mislio da dosta dobro radim parter, ali na ovom turniru se to nije tako pokazalo. Nedostajalo je nešto, neka brzina, osjećaj. Morat ću to raditi puno više.

Što je bitno za obranu u parteru? Trebate li pojačati snagu jer laički gledano, onaj Gruzijac vas je podizao, dojma smo kao da je bitno jači? Ili se radi o zahvatu?
- Osjećaj. Da u parteru osjetiš suparnika, da znaš što napada. To dobiješ sa specifikum kada te stalno netko napada, a ti onda imaš u glavi automatiziran već potez za obranu od bilo kojeg napada u parteru. Mi to radimo tijekom treninga i dosad, ali ću vjerojatno morati malo više i ojačati.

Sljedeći ćemo puta Ivana gledati ili bi barem trebali gledati u listopadu, na Svjetskom prvenstvu u Oslu. Osim ako to natjecanje zbog koronavirusa ne pomaknu, odgode, otkažu ili što već.

Dotad... dotad ostavimo Hulka iz Sesveta malo na samu, na miru i s obitelji.