Villebon, francuski gradić koji je načelno južno predgrađe Pariza. Ondje su u tijeku posljednje boksačke kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, a ondje smo u kasnu subotnju uru, negdje oko 22.00 locirali Luku Plantića. Novog Hrvata za kojeg smo čuli da je upisao kratki tečaj japanskog.
- Pa, baš bih možda i mogao. Tako ispada.
Hrvatski prvak u poluteškoj kategoriji (do 81 kg) za 2021., ali i za onu godinu ranije, nastavlja nisku plasmana hrvatskih boksača na Igre. U subotu je u Villebonu jednoglasnom odlukom sudaca (5-0) preko Irca Emmeta Brennana pobjedom u četvrtfinalu osigurao nastup u glavnom japanskom gradu. Opet smo malo ‘skoknuli’ do Francuske. Subota, kasno navečer...
- Svi piju, samo ja plačem.
Veliki teret na leđima
Glas s druge strane. Glas Lukin i dosta upitnika u zraku. Zašto plačete? Mislite, suze radosnice?
- Ne, plačem zato što ja ne pijem.
OK, malo nam je jasnije.
- Ne smijem, moram na doping-kontrolu, a osim toga ipak sam na natjecanju.
Što je najbolje, Luka to i ozbiljno misli jer neovisno što se plasirao u Tokio, za njega posao u Francuskoj još nije završen. No, vratimo se mi kvalifikacijama.
- Gledajte, sve u svemu, dobro je. Meč je dobro završio, sve dobro stoji. Bilo nam je malo napeto prije meča, treneru i meni, jer veliki je to izazov. To je zapravo meč za nastup na Igrama. To je bio veliki teret.
Trebalo se s tim teretom i nositi, dulje od godinu dana, koliko su doslovno ove kvalifikacije trajale. Njihov početak je, naime, bio u ožujku prošle godine u Londonu. Mnogi će se možda sjetiti, pandemija samo što nije proglašena, zatvarale su se granice, obustavljala sva natjecanja po Europi, jedino su boksači započeli s turnirom usred Londona “okupiranog” koronavirusom. Bila je to inače lucidna zamisao i organizacija MOO-a, koji je preuzeo skrb nad boksom koji ima u međunarodnim razmjerima strašno velikih problema. Ondje je Plantić uspio prije prekida turnira pobijediti jednu borbu i potom čekati. Od ožujka 2020. do početka lipnja 2021. na nastavak u Francuskoj.
- Da, ali je to za mene možda čak i dobro ispalo. Sad si tako mislim. Možda prošle godine nisam bio toliko dobro spreman kao sada, pa ne bih prošao. Sve se u zadnjih godinu dana za mene odvijalo baš kao je trebalo. Dobio sam još godinu dana na vremenu, na treningu, stjecanju iskustva...
U Villebonu je Luka Plantić u osmini finala svladao, ukupno drugu prepreku u kvalifikacijama, Armenca Nersesjana. Riječ-dvije malo o četvrtfinalu i Ircu Brennanu koji je predstavljen kao borac ili baš malo jasnije kada se veli na engleskom “fighter”, na što ste vi prije meča uzvratili da ste po tom pitanju veći “fighter” od njega. U prvoj rundi ste ga već ozbiljno uzdrmali, slijedilo mu je brojanje u ringu...
- Irac je čvrst boksač i nikoga se ovdje nije smjelo podcijeniti. Svi su ovdje došli po olimpijsku normu. Zato smo morali dati sve od sebe. Dobio sam ga prve dvije runde, a treću smo si trener i ja rekli “idemo uživati malo, sada vodimo”. Normalno, s oprezom. Mislim da sam sada baš u top-formi. Imam samopouzdanje oduvijek, ali nakon akumuliranih godinu dana rada, poraslo je uvjerenje još i više.
‘Okršaj’ s izbornikom
Luka Plantić nije nepoznat borac. Godine 2014. je prvi put, ali jako ozbiljno skrenuo pozornost na sebe. Te je godine u Zagrebu na juniorskom EP osvojio zlato, koji mjesec kasnije je u Sofiji postao juniorski doprvak svijeta, a iste je godine u Kini, u Nanjingu osvojio i broncu na Olimpijskim igrama mladih. Sve tada još u srednjoj kategoriji. Godine 2017. je boksao i Svjetsku boksačku seriju (WSB) za British Lionhearts, a 2018. je odlučio otići u profesionalce. Kratkotrajan izlet, trajao je samo jednu borbu, koju je i dobio, ali se vratio amaterskom odnosno olimpijskom boksu. Ima dva naslova prvaka Hrvatske u poluteškoj kategoriji, u toj je kategoriji nedodirljiv u nas, a imao je prije koji mjesec mali verbalni “okršaj” s izbornikom Dorijanom Čalićem, koji ga nije uvrstio na Prvenstvo Balkana u Zagrebu, već na turnir u Češkoj.
Ovo sada u Villebonu mu je ipak, pretpostavljamo najveća pobjeda u karijeri...
- Apsolutno! Mislim, nadam se ja još većim, ali dosad je ovo prva, najveća. Životni san svakog sportaša je otići na olimpijske igre, ali mislim baš prave olimpijske igre. Bio sam na OI, ali Igrama mladih u Kini.
Sad se malo vraćamo na početak razgovora. Luka, boksač s olimpijskom vizom ne misli stati u Villebonu s četvrtfinalom i slavljem u njemu. On ide i dalje.
- Natjecanje ovdje nije gotovo, neovisno plasmanu u Tokio. Idem sad do kraja, imam Engleza u ponedjeljak u polufinalu.
Idem do finala, pa i dalje
Dobro, ali pretpostavljamo da će to sada ipak biti malo opuštajuće, ako to boks uopće poznaje, odnosno mjesec i pol dana prije Igara u Tokiju, nitko se neće željeti ozlijediti jasno.
- Ma, ja idem do finala, pa i dalje.
Neumoran duh borca iz Sesveta. U biti... je li još iz Sesveta?
- Tamo sam počeo, da, ali sada sam već tri godine u Solinu.
Zašto u Solinu?
- Tamo sam se praktički i oženio, te mi je to moj drugi dom. Bio sam već tamo dvije godine, pa otišao u Sesvete, pa sam sada već treću godinu u Solinu. Atmosfera je ovdje opuštajuća, nema presinga, imam dobre uvjete, imam sve. Tu mi je i dalje moj stari trener Tomislav Bašić. Ista ekipica.
Kada se vratite, opuštanja nema. Jeste li već razmišljali uopće o pripremama za Tokio? Sada doista nema puno vremena?
- Odmah po povratku krećem s pripremama. Još jako puno litara znoja treba proliti, još mjesec dana i sve u Hrvatskoj. Ne mičem se odavde zato i jer mi žena treba roditi u srpnju. Tražit ćemo zato od našeg Saveza da nam sve sparing-partnere koje mi zatražimo, da nam ih dopeljaju u Solin - iz Villebona će “friški” hrvatski olimpijac.