Dvije zlatne i jedna brončana medalja, pa još jedno finale i jedno trkačko polufinale. Bio je to učinak hrvatske atletike u Rio de Janeiru. Pet godina kasnije u Tokiju smo ostali bez medalje i na jednom finalu, onom Sandre Perković.

Na prvi pogled, zaključak je jasan - našoj se atletici dogodio veliki pad. No, cijelu priču ipak treba sagledati malo objektivnije. Hrvatska je zahvaljujući dvama zlatima u Riju završila na visokom sedmom mjestu ljestvice atletskih medalja i na drugom mjestu među europskim zemljama, a to definitivno nije realnost.

Susret s realnošću

Te 2016. više od polovice hrvatskih županija nije imalo nijednu (!) atletsku stazu, bili smo jedna od rijetkih zemalja u Europi bez atletske dvorane, a ulaganja u sport su bila (na žalost, i ostala) mizerna. Zato je Rio bio više anomalija. Tokio je ipak ponudio stvarniju sliku iako vjerujemo da vrijedimo barem malo više od tog jednog finala.

- Dogodio nam se susret s realnošću. Mi smo zemlja koja sada već vjerojatno ima i manje od 4 milijuna stanovnika i u takvom rasporedu snaga imamo to što imamo. I u sportu općenito, pa onda i u atletici. Možda smo čak i bolji od onoga što bi bilo očekivano. Ali, da, u usporedbi s Rio de Janeirom, ovo je pad i to se ne može drugačije tumačiti - ističe izbornik naše atletske reprezentacije Mladen Katalinić.

BEN STANSALL Afp

Prije nego što malo pogledamo budućnost, osvrnuli smo se nakratko na nastupe naših atletičara u Tokiju. Sandra Perković završila je na četvrtom mjestu u bacanju diska.
- Sandra je imala solidan nastup, baciti 65 metara nije loše, ali s obzirom da se radi o dvostrukoj olimpijskoj pobjednici i jednoj od najtrofejnijih atletičarki današnjice, svi smo se nadali medalji i očekivali više. Međutim, to nije bio slab nastup.

Blijed nastup i pristup

Filip Mihaljević imao je peti rezultat među prijavljenim kuglašima, na kraju je ostao i bez finala.
- Nekako sam stekao dojam, a i on sam je to rekao, da je među svima nama, uključujući i njega i njegova trenera, vladalo raspoloženje da te kvalifikacije samo treba odraditi, pa onda u finalu napraviti pravi posao. A nitko nije računao koliko su kvalifikacije zahtjevne. Svi pokazatelji su bili toliko dobri da smo očekivali jako, jako dobar rezultat. Teško je reći da je 20,50 loše, međutim više smo očekivali.

Ana Šimić ostala je s 1,86 daleko od finala visa, dok su Mariju Tolj sa 61,48 m samo četiri centimetra dijelila od finala diska.
- Anin nastup je bio blijed, ali ona je tako nekako i pristupila ovoj sezoni. Uostalom, i sama je najavila da će razmisliti što će dalje sa svojom karijerom. Marija je, pak, nakon slabog nastupa na EP-u za mlađe seniore u Tokiju bila jako dobra. Na moje veliko zadovoljstvo, pokazala je ozbiljnost i usredotočenost koje su jako dobre za njezin uzrast. S tim nastupom i dalje je u krugu onih od kojih možemo očekivati dobre rezultate u budućnosti.

I za kraj, dvije maratonke koje su trčale u Sapporu - Matea Parlov Koštro je u iznimno jakoj i brojnoj konkurenciji završila na 21. mjestu, dok je Bojana Bjeljac u cilj ušla kao 53.
- Matea je imala senzacionalno dobar nastup, iznad svih očekivanja, plasman u prvoj četvrtini poretka i po toj vrućini je jako, jako dobar rezultat. Mislim da je to jedan od naših najjačih dugoprugaških nastupa svih vremena u olimpijskim disciplinama. Vrlo pametno je trčala, od početka dobro rasporedila snage i sve čestitke za taj nastup. Čestitke i Bojani. Ona nije bila dobro pripremljena za sam maraton, dosta je tijekom sezone trčala kraće discipline i nedostajalo joj je maratonskog treninga. Ali, u takvim uvjetima doći do cilja je bilo dobro jer smo na SP-u u Dohi imali situaciju da nijedna od njih dvije nije završila utrku.

BEN STANSALL Afp

Ne trebamo brinuti

I kada smo razgovarali uoči Tokija, Katalinić je rekao da ćemo u budućnosti morati biti zadovoljni i finalima velikih natjecanja. Sada je još čvršći u tom stavu.
- Još nakon uspjeha u Riju sam govorio, a i kasnije sam ponavljao, da realnost hrvatske atletike nisu medalje. Imat ćemo povremeno bljeskove, ali naša realnost su ipak finala. Uspjeli smo ove godine imati jednu medalju na velikom natjecanju, Mihaljevićevu broncu na dvoranskom EP-u u Torunu, ali eto, na Igrama se, posebno u odnosu na Rio, dogodio se pad. Sve ćemo analizirati nakon povratka iz Tokija i onda će Izvršni odbor donijeti neke mjere sukladno svemu što se dogodilo.

Trebamo li, dakle, biti zabrinuti za budućnost hrvatske atletike?
- Ne bih rekao, ali trebamo živjeti u realnom svijetu. Mi smo zemlja s malom populacijom, s vrlo slabom infrastrukturom, s relativno malim ulaganjima u atletiku i moramo se priviknuti na to gdje nam je mjesto. Imali smo vrlo dobar nastup na nedavnom juniorskom EP-u u Tallinnu, s broncom Dominika Škorjanca na 400 m prepone i s još nekoliko finala, što upućuje da imamo budućnost, ali ona će biti sukladna svemu što sam rekao, infrastrukturi i ulaganjima. Kažem, ne treba računati na postolja na velikim natjecanjima. Pritom ne mislim da Sandra više neće osvajati medalje, ona je odlučila nastaviti barem do Pariza i sigurno će i ubuduće biti konkurentna za medalje. Sada joj se dogodilo ovo, ali vrlo vjerojatno će već na sljedećem natjecanju biti spreman za medalju.