Međunarodni olimpijski odbor (MOO) usvojio je u prosincu 2014. u Monaku tzv. Agendu 2020, skup od 40 detaljnih preporuka čiji je glavni cilj bio zaštititi olimpijske vrijednosti i ojačati ulogu sporta u društvu. Jedna od ideja spomenutog plana bila je, između ostaloga, i da domaćinstvo Olimpijskih igara treba postati pristupačnije i jeftinije.
Pritom su u MOO-u kao veliku mogućnost uštede istaknuli upotrebu postojećih sportskih objekata kako bi konačno stali na kraj ružnom običaju da olimpijske igre ostavljaju za sobom “muzej propalih građevina”.
Projekt dočekan ‘na nož’
U Rio de Janeiru, koji je bio domaćin prije samo pet godina, takvih je objekata, koji više ne služe ničemu, na pretek, a nije puno bolje ni u drugim gradovima.
Nove preporuke slijedili su Pariz i Los Angeles, pa će se tako za Igre 2024. i 2028. gotovo u potpunosti koristiti postojeći stadioni, dvorane, tereni, staze... Za Tokio je, međutim, Agenda 2020 došla mrvicu prekasno. Istina, Japanci su već ranije, još tijekom kandidacijskog procesa, odlučili da će se velik dio natjecanja održavati u objektima koji su izgrađeni ranije, mnogi i za Olimpijske igre 1964.
I premda je zapravo manji dio infrastrukture podignut iz temelja, troškovi su odletjeli u nebo. Prema posljednjim procjenama, na izgradnju, obnovu i održavanja objekata za ovogodišnje je Igre potrošeno oko 6,4 milijarde eura.
Posebna je priča Olimpijski stadion na kojem su održane svečane ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara, i koji je ugostio natjecanja u nogometu i atletici. I prije nego što su službeno dobili domaćinstvo, Japanci su najavili da kreću u obnovu središnjeg stadiona s Igara 1964., točnije u izgradnju posve novog na istom mjestu. Ideja je bila da novi Olimpijski stadion ugosti Svjetsko prvenstvo u ragbiju 2019. te, dakako, Olimpijske igre godinu dana kasnije.
Na natječaju je za glavnu arhitekticu izabrana slavna Britanka iračkog porijekla, u međuvremenu preminula Zaha Hadid, ali od samog starta je njezin projekt dočekan “na nož”, kako zbog visokih troškova, tako i zbog predviđenog izgleda stadiona koji je uspoređen s biciklističkom kacigom.
Kako se kritike nisu stišavale, vlada je u lipnju 2015. objavila kako će kapacitet novog stadiona biti smanjen s 80.000 na 65.000, odbačen je i plan o pomičnom krovu, a javno mnijenje je u konačnici dovelo i do odbacivanja dizajna Zahe Hadid. Njezin je projekt s vremenom narastao na 1,9 milijardi eura, pa je vlada odabrala novi dizajn japanskog arhitekta Kenga Kume. On je dobio znatno manji budžet, oko 1,15 milijardi eura, ali i u ovom su slučaju troškovi rasli, pa sadašnje procjene govore da je na novi Olimpijski stadion utrošeno oko 1,19 milijardi eura. Kako se sve odužilo, propali su planovi da ragbijaši 2019. igraju na ovom stadionu, ali barem je dovršen na vrijeme za Olimpijske igre.
U konačnici, osam trajnih objekata za natjecanja izgrađeno je od nule. Od 43 olimpijska i paraolimpijska objekta, njih 25 postojalo je prije Igara, a mnogi od njih su naknadno opremljeni naprednim građevinskim tehnologijama za smanjenje potrošnje energije. Preostalih deset objekata su privremene građevine, dizajnirane tako da minimaliziraju troškove gradnje i korištenje energije.
Kultne dvorane iz 1964.
Tokijski objekti bili su podijeljeni u Zonu baštine, Zonu Tokijskog zaljeva i tzv. udaljene objekte. U Zoni baštine nalaze se kultne dvorane koje su bile dio Olimpijskih igara 1964. i bit će ponovno korištene, premda ne nužno za iste sportove kao nekad. U Tokijskom zaljevu uglavnom se nalaze noviji i privremeni objekti, a na sjecištu tih dviju zona smješteno je Olimpijsko selo. Pod udaljenje objekte spadaju svi oni koji su dalje od 8 kilometara od Sela, a dio natjecanja se, dakako, održao i izvan Tokija. To se odnosi na dio utakmica u nogometu, baseballu i softballu, na maraton i hodačke discipline, koji su se održali u Sapporu, jedrenje ispred otoka Enoshime, surfanje u Chibi...
