Artist s reketom. Stolnoteniski svijet pamti ga najviše po stilu igre. Bila je to simbioza briljantne tehnike i maštovitosti. Svjetski majstor elegantnih udaraca. To su dio rečenica koje opisuju jednog od najvećih hrvatski sportaša, Antona Tovu Stipančića, a autor istih bio je Zdenko Uzorinac, sportski pisac i publicist, koji ga je pratio veći dio karijere.
Danas se obilježava 30 godina od prerane smrti jednog od najboljih hrvatskih sportaša. Stipančić je rođen 18. svibnja 1949. u Dugoj Resi, a preminuo je u Zagrebu 20. studenoga 1991, gdje je pokopan na Mirogoju. Sa samo 42 godine prestalo je kucati srce ‘zlatne ljevice hrvatskog sporta’, kako su mu svojedobno titulirali sportski novinari.
Početak i život, kao u mnogim sličnim pričama, nije bio lagan. Tova je bio najstariji od trojice braće, a cijela obitelj je živjela u malom vlažnom prostoru u sklopu nogometnog stadiona, gdje je i bila dvorana STK Duga Resa. Otac Ivan bio je domar u nogometnom klubu, majka Franca domaćica. Živjeli su u skromnim uvjetima.
Obožavao Dugu Resu
Volio je nogomet, a njegov zaokret prema stolnom tenisu možemo zahvaliti - skijanju. Naime, prilikom zimskih radosti na Vinici, Stipančić je potrgao nogu. I za vrijeme oporavka cijelo vrijeme je ‘visio’ kraj stolnoteniske dvorane.
- Bio je strastveni nogometaš, uzor mu je bio Rummenigge. Igrao je u Tekstilcu, a potom je po njega došao trener Drvodelić. Htio je da prijeđe u NK Duga Resa, na kraju je otac pristao, ali za hvat drva - prisjećao se Josip Trupković, predsjednik STK Duga Resa i jedan od najzaslužnijih za stvaranje kvalitete stolnog tenisa u Dugoj Resi.
Najpoznatiji njegov učenik je bio upravo Tova.
- Bio je zaljubljen u svaku loptu. Što se tiče kondicije, tu je išlo malo teže. Uvijek sam imao problema s dva talentiranija, a jedan od tih je uvijek bio Tova, ha, ha. Znali su mu govoriti da jedino trči kada ima loptu. Nakon loma noge cijelo vrijeme je visio kod nas u dvorani. Nos mu je postao plosnat koliko se naslanjao na staklo prateći treninge. I onda sam ga jednog dana pitao hoće doći probati i sve ostalo je povijest.
Tova je kao dijete bio jako sitan, presitan. Slično kao i Messi. Obojica ljevaci, genijalci, a obojica kržljavi. ‘Umiješali’ su se liječnici.
- U razgovoru sa stručnjacima iz Zagreba odlučeno je da mu damo hormon rasta. Išao je dvaput i to je, izgleda, pomoglo.
Stizale su prve regionalne, državne, pa međunarodne medalje. I prve ponude klubova.
- Sjećam se da me zvala Olimpija, ali uvjet je bio da sa mnom dođe i Tova. Ja nisam otišao, završio sam u Njemačkoj, a kasnije sam čuo da je Stipančić bio kod njih, ali samo nekoliko mjeseci - sjetit će se Trupković.
- Ma njemu je i Zagreb bio predaleko od Duga Rese, a kamoli Ljubljana. U početku je non stop bježao doma - dodat će Zlatko Čordaš, bivši suigrač u legendarnom Vjesniku, kasnije trener i cijenjeni stolnoteniski djelatnik.
- Tova je jednom riječju bio poštenjačina. S njim si znao na čemu si. Kod njega nije bilo glume. Zanimljivo, svakom možeš nešto zamjeriti, ali s njim nije bilo tako. Pa čak ni danas kada pričam s ljudima o njemu - prepričavao je Čordaš i pokušao dočarati Tovinu genijalnost.
- On je bio jedan od onih kojima je Bog dao previše talenta. Njega je srce boljelo kada je gledao Šurbu kako trči kao manijak, radi špagu, baca se po arenama.
Svojedobno je izjavio: ‘Pogleč tog Šurbu. I u pedesetoj se bu hital za lopticom makar vidi da je nemre vlovit. Ti bokca, kakva je to žila’
- Da, publika je na takve stvari ludovala, a Tova bi govorio pa riješi to u dva koraka. Jer je on to tako vidio u svojoj glavi. Sjećam se jednih priprema s reprezentacijom. Šurba i Karakašević su uvijek trčali kao luđaci. Korpa je bio iza njih, ja iza Korpe, a Tova bi već na početku stao. Kasnije sam ja morao biti zadnji i gurati ga da ide naprijed i da ne stane. Što je najbolje bio je u pravu. Jer tada treneri nisu razmišljali o individualnom treningu. Tova nije morao, a ni mogao, trenirati kao Šurbek. Danas to ne bi bio slučaj. Šurbek je mogao tri dana trčati, pa on je cijelu arenu pokrivao forhandom. Barem u početku. Sve je pokrivao svojim nogama, dok je Tova bio suprotnost. Njemu su takvi treninzi bili maltretiranje njegovog tijela. Da, trebao je drugačiji pristup za svakog. Njega nisi mogao izbaciti iz ravnoteže, samo na prvoj lopti. Ako si to uspio onda se on morao povlačiti i tu je onda dolazilo do tog ‘Šurbekovog’ trčanja, što on nije imao.
Waldner i Stipančić
Čordaš je imao slična iskustva s još jednim genijalcem. Tri godine vodio je Saarbrücken, u kojem je prvi igrač bio Šveđanin Jan Owe Waldner, najbolji europski igrač svih vremena.
- Ja sam ga samo vodio u mečevima, ali bili su vrlo slični. Pingpongaški genijalci. Kada si pričao s njima o stolnom tenisu shvatio si koliko su pametniji od okoline. Kakve sam samo stvari slušao, ne možeš vjerovati. Pazite ovo, Waldner igra peti set u kojem je 5:5. I odjednom 9:5 za Šveđanina. Kod 9:5 on uzme ‘time-out’. Pitam ga zašto, nema baš neke logike. Znate što mi je odgovorio?
- Nek si on sada promisli minutu kako je izgubio ovaj meč.
Pored Waldnera kada je bilo riječ o stolnom tenisu za sebe misliš da si bedast. Takav je bio Tova, genijalac. Rješenja u igri koja publika ne vidi, a samim time i ne cijeni. U jednu ruku ga je to vjerojatno i boljelo. Rezultatski je jedno vrijeme bio kao Šurbek, a popularnost kod publike nisi mogao uspoređivati. Šurba je bio Bog, ljudi vole vidjeti krv, kada si na koljenima, borbu, emocije itd. Tova je kada je gubio izgledalo je kao da se nije borio. Što nije istina. Izgledalo je kao da je spor, a nisi ga mogao izbaciti iz takta. Nisi ni udario loptu, a Tova je već bio na toj strani. Strašna anticipacija. Uvijek si mislio da ti slabo igraš, kako stalno fulavaš, a svaki put dolazilo ti je od Tove nešto drukčije. Imao si dojam da nemreš pogoditi. Svi smo voljeli Šurbin način igre, što je logično. Bio je neviđeni borac, jake udarce, a kad nije išlo upućivao je još jače udarce. Igrači su znali što i kako Tova radi, te tehničke finese koje nisu vidljive za mase. Također, Tova gotovo da nije mogao dobiti izgubljeni meč. Tipa kada je gubio 15:10 ili 16:9 u petom setu. Šurba je takvih mečeva dobio koliko hoćeš. Njegova borba se isplatila. Tova je bio poput šahista. Vidio je da nema tehničku i taktičku varijantu s kojom će dobiti i tako je završavalo. Ne, on neće početi trčati, jer to nije bio Tova. Već sam napomenuo da nije glumac. Šteta, neki ljudi su stekli krivi dojam, to ga je pratilo cijeli život. Mislili su da se ‘predao’, a on nikad nije predao meč.
Najveći vrhunac karijere trebao je biti na SP-u 1975. u Kolkati. Četiri konkurencije, tri finala i tri srebra. Indijci su za svjetsko prvenstvo specijalno izgradili dvoranu za 12.000 gledatelja. Tu je Tova vodio, nesumnjivo, svoje utakmice života.
- Šteta za to prvenstvo, ali bili su totalno iscrpljeni. Igrali su u četiri konkurencije, a po meni taj miks dubl ih je koštao titule prvaka svijeta u parovima. Noć prije finala Šurba i Tova su se raspadali. Šurbu se ‘ubijala’ leđa, Tovu hemoroidi. Bili su premoreni. Pazite, Jugoslavija je bila druga reprezentacija svijeta, a nisu imali ništa. Na kraju sam preko svojih veza došao do njemačkog liječnika, Šveđani su poslali masera itd. Oni su prije finala bili - invalidi.
Nikome ni seta na SP
U pojedinačnom Tova nije izdržao, vodio je 2:0 u setovima, na kraju izgubio s 21:19 u petom setu. I to od Mađara Joynera, kojeg je prije dobio u ekipnoj konkurenciji.
- Čim nije dobio 3:0 nije imao šanse.
Naplata je stigla četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Pjongjangu.
- Zašto ne pokušati još jednom? Uvijek sam se više borio rukom i srcem nego nogama - govorio je Tova.
U finalu na jednoj strani Tova i Šurba, na drugoj strani mreže i te kako dobro poznati protivnici, mađarski asovi Klampar i Jonyer. Na azijskom terenu, europsko finale! Fenomenalna pobjeda od 3:0 u setovima.
- Ljudi, ipak sam to doživio, pa mi smo pravi šampioni! Nikome nismo dali ni seta - klicao je svojedobno Tova.
- Bili su fenomenalni. Ali malo ljudi zna da oni to prvenstvo uopće nisu razgovarali ha, ha. Nešto su se zakačili i bila je tiha misa.
Čordaš se taman vratio iz Kanade, a tadašnji izbornik Dušan Osmanagić je procijenio da je bolje da ih on vodi. Kao svojevrsna tampon zona.
- Oni na tom prvenstvu nisu izgubili set, a nisu progovorili niti riječ. Čak niti nakon što su dobili u finalu.
Eto, koliko su se znali u dušu kad za naslov svjetskog prvaka nisu se trebali niti dogovarati.
- Kasnije su na proslavi ipak krenuli jedan drugome u zagrljaj. Sjećam se što je Tova radio Korejcima. Kad su bile ovako ‘ekstremne situacije’ onda je publika shvaćala. Izluđivao ih je, uvijek ih je lovio na krivoj strani. U jednom trenutku Korejac više nije zna što bi, krenuo lijevo, pa desno, a na kraju je završio podu. Publika je ludovala, Tova je Korejce lomio tehnikom.
Povučeni šampion
U karijeri je nanizao 27 medalja s europskih (16) i svjetskih prvenstava (11), jednom je osvojio Top 12, a triput je s klubom Vjesnikom bio europski prvak.
- Povučeniji tip, specifičnog humora, mi koji smo ga znali smo to prepoznavali - zaključio je Čordaš prebiranja po sjećanjima i za kraj se sjetio još nečeg.
- Nakon svakog turnira najbolja stvar su bili ti banketi. To je možda bio i najljepši događaj turnira, što je bila tradicija. Muzika, ples, tu se rađale ljubavi, ma fantastična stvar. Tova je uvijek sjeo za šank. On i odlični Šveđanin Kjell Johansson. Problem je bio što Tova nije znao strane jezike. Nakon čašice dvije njih dvojica su znala satima razgovarati. I tako svaki put. Nitko nije znao kako su se sporazumijevali. To sam znao jer sam bio zadužen za Tovu na tim feštama. Isto su i Šveđani imali za Johanssona Samo što su se za njega izmjenjivali, dok sam za Tovu uvijek ja bio zadužen. Kad je Tova išao u sobu, išao sam i ja.
Kako kaže Trupković, Tova se volio nadigravati.
- Igrali smo protiv Vjesnika i Tova je gubio 20:15 protiv Vladimira Luksa. Dobio je taj set. Ista priča je bila i u sljedećem setu. Kako su išli brisati noge protiv proklizavanja dobacio je Luksu: Ajmo u konjak da će izgubiti.
Naravno, Tova je dobio set i konjak.
- Ali, koliko god to čudno zvuči, Tova ,nije želio pobijediti suparnika, već nadigrati. Nije mu sama pobjeda bila toliko važna. Morao je biti neki vic u igri - zaključio je Trupković.