Otkako je Bradley Wiggins 2012. pokorio Tour de France i na određeni način ponovo donio biciklizam na Otok - jer nekad su postojali Tom Simpson, Sean Kelly, Stephen Roche, posljednja dvojica su, doduše, Irci, ali ne mijenja puno na poanti - biciklisti s Otoka nisu više raritet, već dapače, konstanta najveće svjetske biciklističke utrke. I to u glavnim rolama.
Neposredno prije pa i "tijekom" Wigginsa, tu je bio i Mark Cavendish, koji je s etapnim pobjedama na Touru počeo još 2008. pa lani postao surekorder (34) s legendarnim Eddyjem Merckxom. Onda je došlo vrijeme Chrisa Froomea, koji je dominirao od 2013. do 2017. i u tom razdoblju upisao četiri pobjede, pa je Geraint Thomas slavio 2018. tako da su od posljednjih deset izdanja Toura, u čak šest slavili Britanci.
I ove godine imaju svoje jake adute, dapače subotu su dočekali s trojicom u Top 10, odnosno dvojicom u Top 5. Osmo mjesto, pak, poslije 13 etapa držao je Thomas Pidcock, možda i najneobičniji od svih ostalih ne samo Britanaca, već od svih ostalih biciklista u ovogodišnjoj karavani Toura.
Riječ je o pobjedniku dosad najteže, 12. etape vožene u četvrtak, a koja je završavala usponom do Alpe d‘Hueza, jednog od ikonskih mjesta u povijesti Toura, a time zapravo i biciklizma u cjelini.
Alpe d‘Huez sa svojom 21 serpentinom preko kojih se u 14 kilometara ceste dižete sa 700 na 1.830 metara nadmorske visine, jedan je od najvećih izazova u svijetu profesionalnog cestovnog biciklizma, "poslastica" za one najbolje i najspremnije. Uspon koji je, između ostalog, stvorio legendu o Marcu Pantaniju.
A onda se pojavio Tom Pidcock, 22-godišnjak iz Leedsa i olimpijski pobjednik od lani iz Tokija, ali ne u cestovnom biciklizmu nego kao mountain bike (MTB) vozač, odnosno u brdskom biciklizmu! Dapače, u siječnju ove godine još je to potkrijepio i naslovom svjetskog prvaka u ciklokrosu.
Nije, doduše, neobično da MTB vozači prelaze na cestu ili čak, baš kao Pidcock, istovremeno nastupaju i na cesti i u MTB-u, ali sasvim je neobično da takvi osvoje jedan od najslavnijih uspona u biciklizmu u svom debiju. Dapače, Pidcock je postao i najmlađi vozač u povijesti Toura koji je osvojio etapu s finišem na Alpe d‘Huezu.
"Nije loše, zar ne? Ali, rekao bih da je ovo moja druga najveća pobjeda, jer olimpijsko zlato je iznad, ali ovo je veće od naslova svjetskog prvaka u ciklokrosu", naglasio je Pidcock, koji je u čast trijumfa u Tokiju istetovirao i olimpijske krugove na desnoj podlaktici.
Kao relativnom anonimcu cestovnog biciklizma, makar je lani vozio i Vueltu, pa imao i 4. mjesto na jednoj od etapa, ali i bio drugi na Amstel Gold Raceu i šesti na Valonskoj strijeli, poznatim jednodnevnim proljetnim klasicima, Englezu je ovo prva pobjeda uopće na cesti na utrkama najvišeg ranga. Prošle je godine pobijedio na jednodnevnoj utrci u Belgiji iz kategorije 1. Pro, ali u žestokoj konkurenciji (Van Aert, Van Avermaet, Trentin...).
No, uz pobjedu jednako je, dapače možda čak i dojmljiviji način kako je do nje stigao. Bila je to jedna od najimpresivnijih pojedinačnih predstava u biciklizmu posljednjih godina.
Pidcock se odmah na početku slavnog uspona otresao pratnje - među kojima je bio i četverostruki pobjednik Toura, Froome - i krenuo nezadrživo "gutati" kilometre, dok je rezao svoj put kroz horde navijača koji su se razmicali tik pred njegovim kotačem i otvarali mu prolaz.
Ako imate u glavi onu biblijsku sliku kako Mojsije rastvara Crveno more pred sobom, to je to. Tako je nekako otprilike i Pidcock "cijepao" navijačku masu, kao što su opet morali i svi ostali biciklisti koji su dolazili nakon njega.
"Ne možeš ništa učiniti, već se samo moliti da će se svi razmaknuti na vrijeme. Kao da sam vozio slalom između zastava, šaka ljudi i bog zna čega još. Nikad tako nešto nisam doživio, apsolutno najluđe iskustvo u mom životu, ali ujedno i najbolje", pričao je Englez.
No, nije Pidcock oduševio samo svojim umijećem penjanja uzbrdo, dapače temelje etapne pobjede izgradio je nešto ranije fascinantnom jurnjavom nizbrdo, s Col du Galibiera. Jer tada je bio u zaostatku za vodećom skupinom vozača, a onda je lidere dostigao suludom vožnjom niz alpske ceste.
Bila je to jedna od onih vožnji koje se gledaju u čudu, bez treptanja, s nevjericom i otvorenim ustima. Jer ujedno je bilo i zadivljujuće (zbog hrabrosti i hladnokrvnosti s kojima je to izveo) i zastrašujuće (zbog opasnosti) gledati ga kako povremeno i sa 100 km/h vijuga asfaltom, naginje se kroz zavoje testirajući zakone fizike, prestiže ostale vozače po rubu provalije, cilja pa korigira putanju, ali su mu svejedno pri svemu tome kotači djelovali kao zalijepljeni za podlogu. Motocikl s TV kamerom jedva ga je pratio jer hrabri Tom je "letio"...
Francuzi bi nakon toga jednostavno rekli "chapeau".
Maestralno rukovanje biciklom u toj sumanutoj hazarderskoj vožnji, on je, pak, jednostavno objasnio.
"Svaki sam dan u školu išao biciklom, a na povratku kući uvijek sam išao prečacem kroz šumu i blato. Mama se ljutila jer sam uvijek dolazio potpuno prekriven blatom, ali naučio sam zato voziti na krajnjoj granici kontrole."
Iz školskog doba ima još jedna anegdota. Profesor tjelesnog odgoja tražio je od učenika da sami napišu vlastite slabosti na kojima bi trebali poraditi kako bi napredovali. Tom je predao prazan papir uz objašnjenje kako smatra da on nema slabosti. Drsko, nema što.
Sada je, nakon Alpe d‘Hueza, pokazao da mu ne manjka samopouzdanja ni na riječima. Ne skriva da je vrlo ambiciozan tip i ne ustručava se to kazati.
"Ovdje sam sada kako bih učio i naučio sam već jako puno, no ja se uspoređujem s Tadejem Pogačarem i Woutom van Aertom, takvim tipovima", rekao je Tom ističući aktualnog dvostrukog pobjednika Toura (Pogačar) te aktualnog olimpijskog i svjetskog doprvaka (Van Aert).
"Obojica su stariji od mene i imaju više iskustva, ali oni su mi mjerilo. Imam veće ambicije za Tour u budućnosti nakon ovog iskustva."
A veće ambicije mogu biti samo osvajanje Toura. Kako je krenuo...
"Osvojio sam etapu na Touru u svom debitantskom nastupu, tako da sam zasad zadovoljan. Ako se ništa više ne dogodi, ako zaostanem na začelju svaki dan do kraja utrke, nije me briga. Ja sam svoje napravio."
Napravio je on i daleko više. Osvojio je olimpijsko zlato u MTB-u, naslov svjetskog prvaka u ciklokrosu i etapu s finišem na Alpe d‘Huezu u svom debiju na Tour de France. Tri mega-trijumfa u tri različite discipline i sve to, pazite, u razmaku od samo 12 mjeseci! I ima tek 22 godine.
Umjesto tepanja "klinac s ulica Leedsa", svakako bi mogao proći nadimak "zvijer s ulica Leedsa".