Da braća Sinković mogu sve u čamcu, uvjerili smo se odavno. A ako je i ostao pokoji skeptik, i on je morao potpisati kapitulaciju nakon remek-djela koje su Valent i Martin izveli na ovoljetnim Olimpijskim igrama u Parizu kada su u velikom stilu došli do trećeg zlata. U finalu dvojaca bez kormilara bili su četvrti na ulasku u posljednjih 500 metara, da bi onda u čudesnom finišu slamali jednu po jednu posadu, ostavivši za kraj Britance koji su si i prije dolaska u Francusku “upisali” pobjedu. Još su jednom naši veslački velikani pokazali da ih se nikad ne smije otpisivati, pa čak ni danas kada su “debelo” prešli tridesetu.
Trofejna braća doista mogu sve na vodi, ali i izvan vode sve češće potvrđuju kakvi su čudesni i multitalentirani sportaši. Valent se tako nakon Pariza odlučio malo ozbiljnije posvetiti trčanju i u nedjelju je iz Crne Gore stigla vijest kako je završio svoj prvi - maraton! I ne samo da ga je završio na viskom šestom mjestu, nego je s obzirom na sve okolnosti, na svoju građu, kilažu i činjenicu da se nikad nije bavio natjecateljskim trčanjem, ostvario respektabilan rezultat - 2;48:25.
“Ovo više nije normalno. Valent definitivno nije s ove planete”, napisala je na Instagramu naša maratonka Nataša Šustić, pobjednica Bokeškog maratona u ženskoj konkurenciji.
Kriza nije bila velika
Neće naravno taj rezultat odvesti Valenta na Olimpijske igre, niti je on najava da je spreman postati elitni maratonac, ali jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena svakako je privukao pažnju svojom avanturom u Boki kotorskoj.
- Bilo je to zanimljivo iskustvo. Znao sam da mogu istrčati maraton, ali htio sam se malo pripremiti pa istrčati neko dobro vrijeme. Znao sam da mogu ići ispod tri sata, ali nisam bio siguran mogu li završiti ispod 2;50, što mi je bio cilj. Na kraju sam uspio, tako da sam prezadovoljan, i rezultatom i cijelim doživljajem. Bilo je lijepo vrijeme i prekrasno je bilo trčati Bokom kotorskom, od Tivta do Kotora. Nisam požalio, bilo mi je zanimljivo i potpuno drugačije od veslanja. Tamo su utrke kraće i intenzivnije, a ovo dugo traje i polako te slama - prepričava nam Valent.
Elitni maratonci kažu da nema utrke u kojoj se ne dogodi kriza, je li i Valent proživio takvo što?
- Jesam, ali nije to bila takva kriza da sam mislio da više neću moći, nego nešto što sam i očekivao. I naša maratonka Matea Parlov Koštro, koja mi je pisala treninge, govorila mi je o tome, tako da sam otprilike znao što me čeka, odnosno da se u maratonu tek posljednjih desetak kilometara počinje računati. Tu do izražaja dolaze treninzi koje si radio i koliko to zapravo u glavi želiš. Jednostavno moraš proći preko te boli i krize.
Kako je na sve reagirao trener Nikola Bralić?
- Nije bio presretan, bio je zabrinut zbog mogućnosti ozljede. Strepio je dok je pratio rezultate uživo, ažurirali su ih svakih 5 km i samo se bojao da ne vidi da sam stao jer bi to bio znak da je u pitanju neka teža ozljeda. Tek kad sam ušao u cilj je odahnuo.
Otkud kod njega ta ljubav prema trčanju i želja da se okuša u najtežoj atletskoj olimpijskoj disciplini, da istrči 42.195 metara?
- Mi veslači u velikoj mjeri prakticiramo trčanje tijekom zime, a ja čak volim još i više od svih trčati u tom razdoblju. Volim biti vani, nekako mi je ljepše i ugodnije, tu se bolje osjećam, tako da sam ja uvijek najviše trčao među veslačima. A sad kako je nakon Olimpijskih igara malo relaksiranije razdoblje, mislio sam da je idealan trenutak da se malo bolje pripremim i da trčim svaki dan jer inače preko zime trčim 3-4 puta tjedno, a ostalo sam na ergometru.
Bez promjene tehnike trčanja
Malo je reći da je mnoge impresionirao svojim rezultatima. Ne samo na Bokeškom maratonu, nego i na dva polumaratona koja je istrčao prije toga. U Makarskoj je prvi polumaraton u životu istrčao u vremenu 1;23:03, da bi potom zagrebački Polumaraton Ivan Starek završio s rezultatom 1;18:50. Opet naglašavamo, za nekoga tko je ozbiljnije posvećen trčanju, čak i na rekreativnoj bazi, to možda nisu rezultati za pasti u nesvijesti, ali za čovjeka koji je tek uletio u taj svijet i koji odudara svojom građom, svakako su respektabilni.
- To mi je baš zanimljivo, jer neke stvari koje mi radimo na ergometru, ljudi ne mogu točno skužiti budući da ne razumiju te brojke. Međutim, u trčanju ima puno više rekreativaca, ljudima je to poznatije, pa onda kuže o čemu se radi i to im je “vau”. Ali da, s obzirom na moju težinu, a imam 94 kile, to su dobri rezultati.
Valent je početkom mjeseca na Kineziološkom fakultetu odradio test funkcionalnih sposobnosti, ovaj put na pokretnoj traci umjesto na veslačkom ergometru. Rezultati su iznenadili i profesora Pavla Mikulića koji je na Facebooku simpatično napisao da nema pojma kako je sve to skupa moguće.
- Kad to kaže profesor koji je napravio milijun testiranja, onda je to lijepo čuti - smije se Valent.
Valentov izdržaj u testu bio je 21,5 km/ što, napisao je prof. Mikulić, nisu imali praktički kod nijednog nogometaša koji su kroz posljednjih 20 godina prošli kroz dijagnostički centar. Koja je, dakle, Valentova tajna?
- Kao prvo, za sve naše rezultate koje smo postigli u veslanju moramo imati tijela koja su za to talentirana mimo neke normale. A naravno, tu je i glava jako važna, kao i u svim sportovima izdržljivosti. Jednostavno smo navikli prolaziti kroz tu bol, to je nešto što je u veslanju normalno i što svakodnevno iskušavaš, pa onda možemo i u drugim sportovima izdržljivosti biti dobri. Navikli smo “grindati”, kako se kaže. Zanimljivo mi je bilo cijelo to testiranje jer inače nikad ne trčim na traci, tako da mi je to bio izazov. Nisam znao kako ću to tehnički uspjeti izvesti na većim brzinama kad traka leti na 21 km/h. Ali uspio sam se nekako prilagoditi i odraditi to.
Kad je već spomenuo tehniku trčanja, ali onu na cesti, a ne na traci, je li u tome postigao napredak?
- Nisam uopće, kako trčim - trčim. Bilo mi je malo riskantno mijenjati tehniku kad ranim punu kilometražu jer čak i kad mijenjaš na bolje, drugi su to mišići i moraš se paziti ozljeda. Profesor Vlatko Vučetić mi je na tom testiranju dao nekoliko savjeta, ali to je bilo nekoliko dana uoči maratona, pa nije imalo smisla išta mijenjati. Ali sad bih na zimu mogao malo više pažnje posvetiti tome.
Znači li to da ima još ambicija u trčanju?
- Trenutačno ne, sad se vraćam normalnim veslačkim treninzima za sljedeću sezonu. Trčat ću preko zime dok ne krenemo na vodu, ali samo lagano, a što se tiče utrka, ispunio sam si ovaj cilj, no tko zna što mi u budućnosti može doći u glavu.
Isprobao i obalno veslanje
Jedna stvar mu već jest u glavi...
- Jednom bih sigurno htio završiti Ironman triatlon (3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42,2 km trčanja, op. a.) ali to bih išao samo odraditi, bez nekih rezultatskih ambicija. To mi je ipak teško jer ne plivam puno. Zato bih to volio samo završiti, dok sam u maratonu baš ciljao vrijeme.
A dok čeka Ironman, u listopadu je na Hvaru odradio i Spartan, iscrpljujuću utrku s preprekama.
- Maraton mi nije bio toliko opuštajući jer sam si postavio neka očekivanja, pa mi je i stres bio veći nego kad nešto radim iz gušta. A Spartan je bio čisti gušt, došao sam uživati u trčanju i odrađivanju tih prepreka. Bilo mi je baš fora i sigurno ću to ponoviti.
Kad smo već kod Valentovih avantura ove jeseni, prije nekoliko tjedana je bio i u Monaku...
- Tamo je bila obalna regata, na moru i u posebnim čamcima. Htio sam probati tu vrstu veslanja i vidjeti Monako jer nikad nisam bio tamo i ispalo je jako zanimljivo iskustvo. Valovi su bili jako veliki, pogotovo prvi dan kad sam došao na trening, oko metar-dva što je nama veslačima nepojmljivo. Skačeš s tim čamcima gore-dolje i baš je ludo iskustvo. Snašao sam se, jedino što je to jako nepredvidivo. Samo minutu nakon starta sam se sudario s jednim Portugalcem i nisam sljedeću minutu mogao krenuti dalje, tako da nikad ne znaš što će ti se dogoditi. Kad 24 čamca startaju odjednom i ogromni su valovi, jednostavno te baci na nekog, sudariš se, pa tu i sreća igra veliku ulogu. Zato je nama ipak bolje normalno veslanje, tu nema faktora sreće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....