Bio je 16. srpnja 2018. kada je Hrvatska bila u zanosu. Pola milijuna Hrvata je bilo na ulicama, slavilo, pjevalo, dočekalo Vatrene iz Rusije. Klicalo se nogometu, sportu u kojeg su se baš političari zaklinjali onim frazetinama od kojih nam je mučno kada ih oni izgovore - “sportaši su najbolji veleposlanici Hrvatske”.
Bio je 16. srpnja 2020., točno dvije godine kasnije, kada su ti isti političari svojim “najboljim veleposlanicima Hrvatske” opalili šamarčinu koja boli. Ukinut je Središnji državni ured za šport. Ubuduće će sport djelovati u okviru Ministarstva turizma i sporta. U tom resoru, nemojmo se muljati, sport će biti od drugorazrednog značaja. Ova je odluka loša, to je korak nazad i to je potez koji ne zaslužuje simpatije sportaša prema onomu koji je ovakvo što predložio. To je premijer/mandatar Plenković i njegov najuži krug suradnika. Hvalili smo ih, apsolutno ispravno, za odluke koje su sportu išle u prilog minule četiri godine, za prepoznavanje značaja sporta.
No, zasluge iz povijesti ne amnestiraju ih za sadašnji potez koji je krivi. Politika nikada nije sportu sustavno, dugotrajno i prepoznatljivo pomagala. Ali je nerijetko izvlačila, kada im je pogodovalo, korist od sportaša. Koji su još češće naivno nasjedali na prijetvornost političara. Kao primjerice u petak, 3. srpnja 2020., dva dana uoči izbora kada je kao “baš slučajno” tog dana premijer Plenković u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici okupio čelnike 20-ak najvećih saveza. Ne bi li se s njima naslikavao i ne bi li oni u svojim istupima silno hvalili osjetljivost za sport te iste Vlade, hvaleći i premijera, ali i Središnji državni ured za šport.
Nakon izbora su isti taj SDUŠ ukinuli! Nije li prijetvornost bilo i predizborno naslikavanje u Splitu, na Zvončacu, na projektu uređenja tamošnjeg bazena. To je upriličeno 28. lipnja. “Slučajno” tjedan dana uoči izbora, iako ovaj novinar jako dobro pamti da je baš SDUŠ još 31. prosinca 2019. raspisao Javni natječaj po ovom pitanju, odnosno Vlada je dakle i ranije izdvojila novac. Možda nismo prepametni, ali imamo prokleto dobro pamćenje i ne volimo kada nas itko kani jeftino veslati, uzdajući se u našu zaboravnost. Dakako, nikada nismo tvrdili, a tvrdimo i sada da sporta u nas ne bi bilo bez pomoći državnih i lokalnih vlasti.
U državi slabašnog tržišta, bez velikih poreznih olakšica za ulaganja u sport, taj isti sport niti ne može preživjeti. Jedino što sport nije baš samo uspjeh nekog pojedinca ili reprezentacije na OI ili SP. To je ujedno i oko 130.000 djece i mladih koji se bave sportom, treniraju. To su njihovi treneri koji su im gotovo pa drugi roditelji. Sport je pitanje odgoja nacije, tjelesnog i mentalnog. Sport je pitanje borbe protiv pretilosti, odvajanje djece od ulice, borbe protiv droge itd. Sve je to činio između ostalih i SDUŠ. Sve je to, jednim birokratskim potezom političara sada ukinuto! Oprostite, na ovom potezu vam nećemo aplaudirati. Za ovaj ste potez zavrijedili salve zvižduka.