Vukovarski vodotoranj

 IVAN PERIC/CROPIX Cropix
30 GODINA KASNIJE

Vukovarski sport se podiže iz pepela: ‘Nacionalna podvojenost u sportu grada Vukovara - ne postoji‘

Kao u životu, nešto je izgubljeno, nešto novo je stiglo, ali vidi se želja Vukovaraca da bude bolje
Piše: Dean BauerObjavljeno: 18. studeni 2021. 12:14

Vukovar. Grad koji je u jednom trenutku nestao, da bi Hrvatska nastala. Ma, nije Vukovar nikada nestao, niti će ikada nestati. Iz srca i misli svakog Hrvata, svakog čovjeka koji ovu našu domovinu ljubi, sa svim svojim nedostacima, manjkavostima. Ona je naša, jedina, svakom Hrvatu i domoljubu najdraža. Još je manje ovaj grad nestao za svakog Vukovarca i Vukovarku.

No, kada smo spomenuli izričaj “nestao”, držim da svatko zna na što smo aludirali. Na jednu tmurnu jesen prije tri desetljeća kada su barbari, oni prekodunavski, a bilo je i nekih “domaćih” učinili sve da Vukovar nestane. Nisu uspjeli dakako, ali prinesena je zato neizrecivo velika i bolna žrtva.

Dva dana uoči tužne obljetnice, vozeći se ususret gradu junaka u ranu memljivu kasnojesensku zoru, dok vrlo lagana izmaglica koja se lijeno valja po slavonskoj ravnici uzmiče još laganije pred prvim zrakama sunca, mislimo si putem malo u sebi... Idemo u ovaj grad zbog sporta, pokušati onako brzinski osluhnuti sportsko bilo našeg grada na Dunavu, kako se živi, trenira, tko i kako trenira i... nećemo o ratu. Toliko je o tomu već rečeno, znano, ispisano.

Opet, nije to baš jednostavno za izvesti u ovom gradu jer, sjetite se slika one pustoši, razaranja i plača prije 30 godina. Ničega nije bilo. Niti kuće cijele, ali niti ptica na nebu. Doslovno su od straha i tutnjave, i sve ptice odletjele.

I onda je na tomu mjestu, koju godinu kasnije počeo iznova nicati grad. Nicati život, pa tako i sport. Teško se, jako teško u takvim uvjetima ne spomenuti ratnih razaranja, sa svim onim posljedicama koje je on ostavio. Idemo s onim najzornijima, brojke.

"Prije rata grad Vukovar je imao 44.000 stanovnika, a cijela općina 84.000. Sad ćemo uskoro doznati, prema novom popisu stanovništva, koliko nas ima u gradu. Evo, ja ću se malo poigrati prognostičara pa reći 22.000. U gradu."

image

Željko Troha, tajnik i trener vaterpolo kluba

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

23 milijuna kuna za sport

Tako nam veli Željko Troha, otac vukovarskog plivanja i vaterpola, ujedno i jedan od prvih ranjenika u ovom gradu (2. srpnja 1991.), tajnik i trener Vaterpolskog kluba Vukovar. Predviđanje koje je vjerojatno dosta točno jer po popisu iz 2011. u Vukovaru je živjelo 27.000 ljudi. Vratit ćemo se vodenim sportovima kasnije, ali ima još jedna brojka.

"U gradu je ukupno 3.200 djece, osnovna i srednja škola."

To je dakle “bazen” iz kojeg se crpi sav vukovarski sport, svi klubovi. U Vukovar, naime, ne dolaze sportska pojačanja. Nema za to novca.

"Grad Vukovar ove godine izdvaja iz proračuna 23.1 milijuna kuna za sport, od čega je 3.8 milijuna kuna za rad Zajednice športskih udruga grada Vukovara i sportskih klubova koji su njene članice, a ostali dio je predviđen za izgradnju, gospodarenje i korištenje sportskih objekata", novčane su brojke koje nam je izrekao Dado Marković, mladi i prije mjesec dana imenovani novi tajnik Zajednice športskih udruga Grada Vukovara.

Uz Vukovar se od velikih sportskih imena vežu inače plivači Mirna i Dinko Jukić, kao i veslač Damir Martin te rukometni reprezentativac Damir Bičanić, no svi su oni kao vrlo malena djeca (2-6 godina) prognani iz ovog grada, prije nego su napravili i jedan sportski korak. Stolnotenisačica, olimpijka i paraolimpijka Sandra Paović je iz ovog grada, Borova naselja koje je svojevrsno sportsko srce Vukovara, no i ona je imala tek 8 ljeta kada je rat počeo.

No, po skromnom mišljenju, najveće sportsko ime ovog grada je Hrvatski nogometni klub Radnički. Svi ste čuli za udes zrakoplova s nogometašima Manchester Uniteda 1958. kada je u zrakoplovnoj nesreći poginulo 23 putnika, od kojih 8 nogometaša. Ili za nesreće brazilskog nogometnog kluba Chapecoense (poginulo 19 igrača) ili ruskih hokejaša Lokomotiva iz Jaroslavlja (37 poginulih igrača, članova uprave, trenera i liječnika) i da ne duljimo dalje.

image

Stadion Vukovara 91

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

Nažalost, HNK Radnički je sve njih nadmašio u crnom.

"U obranu grada Vukovara, iz našeg se malog kluba uključilo 117 članova. Poginulo ih je 28, ranjeno 27, a još 67 ih je završilo u srpskim koncentracijskim logorima. U tom smo pogledu mi neslavni svjetski rekorderi", napominje Danijel Rehak, dugo igrač, trener, član uprave, a još duže, od 2000. predsjednik HNK Radnički, a uključen aktivno i u rad još pokojeg sportskog kluba u gradu.

Dobijemo za pokriti režije

Ujedno je i predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

"Razoreno nam je bilo sve. Igralište, klupske prostorije jer su oni preko mislili da nam je tu nekakav stožer. Nakon progonstva, vratili smo se u grad, danas smo u 2. županijskoj ligi. Nema novca za više. Međutim, evo proljetos smo imali ukupno 120 djece. Onda nam je NK Vukovar 91. odveo nekih 40-ak klinaca i sve OK, njima treba, oni su i viši rang. Tako da danas imamo 74 djece, plus seniore. Veterane ne računam. Uz njih imamo i 6 trenera."

Financijska slika?

"Mutna, ha, ha. Dobijemo onoliko za platiti režije. Godišnji proračun nam je 200.000 kuna, a od Grada dobijemo 50.000 kuna. Ostalo se snalazimo. Pomažu drugi gradovi, županije, donacije dolazi i od nekih poznatih naših bivših reprezentativaca."

Ovaj je klub utemeljen inače 1963. kao druga momčad Borova.

"Taj su klub u biti osnovali Srbi, da bi onda naši s vremenom preuzeli, polako sve odnosno počeli smo brinuti i voditi klub. Makar, prije rata, vjerujte da nitko tada nije razmišljao o Hrvatima, Srbima...", priznaje Rehak.

image

Danijel Rehak, Predsjednik HNK Radnički

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

Roditelji nosili grijalice

Nakon povratka u oslobođeni Vukovar, sve što danas HNK Radnički posjeduje, koristi, napravljeno je vlastitim rukama. Doslovno.

Od 2001. kada se HNK Radnički vratio, najmanje 80% svih radova, od obnove igrališta do klupskih prostorija, obavili su sami igrači. Dečki koji su po struci zidari, tesari, električari, vodoinstalateri, viličari... Nakon redovitog posla, još koji sat rada na klubu, pa onda u nedjelju ili subotu, jasno i nogomet. Nakon kojeg slijedi treće poluvrijeme. A takva u Slavoniji traju malo duže od utakmice. To je klub, bit i smisao kluba. Jasno da žele pobijediti, ali druže se i povrh svega okupljaju djecu. Ne baš malen broj.

Vukovar je prije rata imao neke sportove koji više u ovom gradu ne postoje, primjerice motokros, biciklizam u kojem su imali nekoć davno i prvaka bivše države, pa zrakoplovstvo koje je nestalo s uništenjem zračne luke u Domovinskom ratu. No, zato su s vremenom izniknuli neki novi kojih dotad nije bilo, a mahom se radi o borilačkim, tipa karate i taekwondo. Neki su obnovljeni nakon čak 40 godina nepostojanja, poput recimo gimnastike.

image

Gimnastički klub

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

"Vukovar je imao bogatu gimnastičku povijest, od Srijemskog sokola, preko gimnastičkih društava Partizan. Jedno vrijeme 60-ih godina postojala su čak dva gimnastička kluba, jedan u Vukovaru, jedan u Borovu naselju. Godine 1964. se ugasio gimnastički klub u Borovu naselju i punih 40 godina gimnastika je bila samo na razini osnovnih i srednjih škola", veli nam Bosiljka Stojšić, tajnica i trenerica Gimnastičkog kluba Vukovar, koji je zajedno sa suprugom utemeljila kada se vratila iz progonstva 2006.

"Suprug Đorđe i ja, zajedno s najstarijom kćerkom 1991. godine, nakon pada Vukovara, stigli smo u Zagreb u progonstvo. Suprug je u Vukovaru bio do samog pada grada, a ja sam bila trudna i s najstarijom kćerkom sam otišla ranije. Najstarija kćerka Rebecca Nikolina rođena je u Vukovaru 1989., a dvije mlađe su rođene u Zagrebu, Martina 1992., a Tea 1997. U Vukovar smo se vratili 2006. godine, te smo suprug i ja odmah osnovali GK Vukovar jer smo oboje zaljubljenici u gimnastiku, ali mi u našem djetinjstvu i mladosti nismo imali klub. Osnivači, uz nas dvoje, bili su predsjednica cijelo vrijeme Ankica Paun Jarralah, Željka Gaćeša, Danijel Rehak, Janoš Kery, Ivan Penava, Tomislav Ruskaj, Davor Šijanović, Lucija Špoljarić-Perhat. Suprug je dopredsjednik, a ja tajnica kluba."

Početak je bio “podstanarski”.

"U dvoranama osnovnih škola Antuna Bauera, Blage Zadre i Nikole Andrića. Nakon pet godina smo dobili neki manji prostor na Trpinjskoj cesti. Roditelji bi donosili grijalice da nam ne bude zima. Gimnastičko društvo iz Požege i grad Požega su nam donirali gredu, strunjače i ruče. Malu gredu i druge ruče donirao je GK MZ Macan iz Čakovca, a tepih za parter stazu GK Samobor. Strunjače i velika greda bili su novi, a ostale sprave su bile polovne, ali nama odlične. Sve sprave u našoj dvorani kupovali smo vlastitim prihodima od članarina, a svi treneri su radili volonterski, jer je to bio jedini način da dođemo do sprava. Sami smo kupovali spužve i šperploču i pravili akrobatsku stazu. Nakon nekoliko godina uz veliku pomoć prijatelja našeg kluba Renata Gojkovića, koji je trener u Švicarskoj, iz njegovog kluba, te pomoći hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, kupili smo najveću i najskuplju gimnastičku spravu - parter."

Tako je krenuo jedan maleni klub koji slavi danas 15 godina postojanja. Prije pet godina su uselili u veći, primjereniji prostor u Sportskoj dvorani Borovo naselje. Okupljaju 100-injak članova i osvajaju prve trofeje, a nemaju ih baš malo.

Rogošićev rekord

"Najveći noviji rezultat je od prije nekoliko dana, s Prvenstva Hrvatske u Osijeku 29. - 31. listopada, pojedinačno srebro Monike Zovko u slobodnom programu mlađih juniorki, pojedinačno zlato Miljane Poznanović u obaveznom programu mlađih seniorki, te ekipna odličja u obaveznom programu, brončane juniorke Mrkonja, Kell, Turukalo, Grganić i Skokić; te zlatne mlađe seniorke Poznanović, Ristović, Velikić, Vojtkiv, Gužvić i Ivanković.

image

Gimnastički klub

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

Dio ovih djevojaka se, doista samo za SN i ovu priču, okupio mimo redovnih termina na treningu u dvorani. Ne bi li nam pokazale što znaju, što su naučile. Neke su žurile iz škole, trenerica Jelena Kiralj je s posla jurnula u dvoranu samo zbog novinarske ekipe. Ovakvo što možete doživjeti ipak samo u Vukovaru. Ujedno, i jedinom gradu u Hrvatskoj, a čak bi se usudili reći i na svijetu u kojem je parkiranje za novinare posvuda - besplatno!

"Na području Grada Vukovara je registrirano 95 udruga u području sporta, ali Zajednica športskih udruga grada Vukovara, kao krovna udruga u sustavu sporta, broji 53 članice odnosno sportska kluba u 33 različita sporta", sportsku iskaznicu grada kroz brojke će nam Dado Marković, tajnik ZŠUGV, te dodaje.

"Trenutačno je u Gradu Vukovaru registrirano oko 1.400 sportaša i sportašica koji su u sustavu natjecanja, ali nas najviše veseli što još imamo preko 600 djece koja treniraju u pojedinim sportskim klubovima, a nisu službeno registrirana."

Najvredniji sportski objekt u Vukovaru je plivalište Borovo, odnosno natkriveni bazen otvoren 2017., tik uz dvoranu Borovo naselje.

"Bazen je izgrađen u biti na istom mjestu gdje je nekoć bio prijašnji, ali nenatkriveni. Taj je otvoren 1960. i tada je pred 5.000 gledatelja Veljko Rogošić isplivao rekord na 400 slobodno. U tom bazenu je, inače, bila tekla dunavska voda, pa smo kao djeca sa šmrkovima čistili riječni mulj s dna bazena", govori s početka priče spomenuti Željko Troha, svojedobno igrač, pa trener i danas tajnik Vaterpolskog kluba Vukovar. Kluba koji ima 60-ak članova u čak 5 uzrasta (nade, mlađi kadeti, kadeti, mlađi juniori i juniori).

"U biti, do rata je cijeli sportski Vukovar djelovao pod nazivom Sportsko društvo Borovo, koje je sve i financiralo. Nogomet, boks, plivanje, vaterpolo, rukomet, košarka, nogomet, kuglanje, kajak i kanu, jedriličarstvo, zrakoplovstvo... svi sportovi. Bilo je novca. Sport je bujao, a onda je došao rat, Borova, onako velikog i jakog, više ni nema, pa još pandemija. Nekoliko se klubova i ugasilo baš u doba ove korone. Mi smo, VK Vukovar, nekako opstali, čak nam dobro i ide. Imamo 60-ak članova u čak pet uzrasta; nade, mlađi kadeti, kadeti, mlađi juniori i juniori, što mislim da mnogi puno jači klubovi i s više tradicije nemaju. Jedino, nešto i nemamo. Trenera vratara! Pa, ako netko zna nekoga... javite", uz tipičan će široki slavonski smijeh naš sugovornik.

image

Gradska dvorana u Vukovaru

MARKO MRKONJIC/CROPIX Cropix

Odbojkašice prvoligašice

U tomu i jest poanta ovdašnjih ljudi u sportu, pa i inače možda. Dok bi u drugim dijelovima Hrvatske zdvajali nad sudbinom hudom, prosvjedovali ili kukali, ovdje se na svoju nevolju osmjehnu, malo zavape, ali odmah skupe zajedno i nekako krenu dalje.

"U odnosu na doba prije rata, imali smo ovu dvoranu koja je, međutim, u ratu teško oštećena. Imali smo možda više održavanih nogometnih terena, ali nije tako crno ni danas. Ja ću reći da idemo ka boljem, ako izuzmemo da je uništena sportska zračna luka, veslački klub, kuglana, pa boksački klub. No, imamo zato novo boćalište, obnovljena je dvorana, izgrađen bazen. Kao u životu. Nešto je izgubljeno, nešto novo stiglo, ali se vidi želja Grada da bude bolje no prije rata. To sigurno. Znate, uvijek ljudi govore “nije sad vrijeme”. Te nije bilo vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, te nije bilo vrijeme nakon Drugog rata, te nije vrijeme u krizi, te nije bilo vrijeme nakon Domovinskog rata, ne... Uvijek su vremena! Za nešto napraviti, uvijek su vremena", efektno će i istinito Željko Troha.

Kada je vrhunski sport u pitanju, Vukovar ima prvoligaše samo u odbojci (ŽOK Enna Vukovar), te boksu (BK Borovo). Odbojkašice su rezultatski apsolutna perjanica.

"Ide nam dobro ove sezone, trenutačno su nam djevojke trećeplasirane. Najveći dio je, dakako, iz naše klupske škole", zbori Saša Banovak, tajnik Ženskog odbojkaškog kluba ENNA Vukovar.

Ni traga gorčine

"Imamo trenutačno samo tri djevojke koje smo doveli izvan Vukovara, dvije iz Rijeke i jednu iz Poreča. Ukupno imamo 120 odbojkašica, ali i tri ekipe. Jer uz prvoligašku, imamo i po jednu u drugoj i trećoj ligi. Zadnjih pet godina tvrtka ENNA je uz nas i to nam je od silne pomoći. Daleko od toga da nema pomoći i Grada, koliko oni mogu, ali ne mogu recimo isplaćivati stipendije", veli Banovak.

Mrak se već lagano nadvija nad slavonsku ravan, “brije” hladan istočni vjetar, Vukovar se sprema za večeru, a mi lagano za povratak. Prvi put, iz ovog grada, hrvatske junačke utvrde ne odlazimo s osjećajem tuge ili gorčine. Možda se varamo, ali prvi put osjećamo neku dobru vibraciju u zraku.

Ostavljamo grad i ljude koji ne obiluju možda materijalnim dobrima, ali su bogati idejama, željom, voljom, htijenjem, a ima tu i nemalo znanja. Po cijeloj Hrvatskj svatko malo za nečim cmizdri, nariče, proklinje vladajuće, sadašnje, prošle, buduće, a ovdje... ni traga gorčini u domaćih slavonskih i srijemskih, vukovarskih ljudi.

Grad koji je nestao da bi Hrvatska nastala. No, grad koji se ustao, te lijep, ponosan i uspravan poput svojeg Vodotornja, stoji ondje. Na ušću Vuke u Dunav. Na istočnim vratima Hrvatske. Volim Vukovar.

Plivalište je najvrjedniji sportski objekt, a gradi se još 9 školskih dvorana, 3 teniska centra, boćalište, 2 SRC-a...

Kako je u Domovinskom ratu uništena i devastirana sva sportska infrastruktura, Grad Vukovar je uz financijsku pomoć države i Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara u zadnjih dvadesetak godina obnovio postojeće i izgradio nove sportske objekte. Među najznačajnije i najkapitalnije građevinske projekte koji su obnovljeni i izgrađeni možemo izdvojiti veliku sportsku dvoranu, gradski stadion i plivalište u Borovu naselju - naglašava Dado Marković, tajnik Zajednice športskih udruga Grada Vukovara.

- Plivalište u Borovu naselju definitivno je najvrjedniji sportski objekt, a ujedno i najveća sportska investicija u gradu u zadnjih nekoliko desetljeća, koja je u idejnom začetku osmišljena kao regionalni centar za vodene sportove što se ubrzo pokazalo kao dobro planirana potreba. Uz sve to, od sportskih objekata, u gradu Vukovaru još imamo - 6 nogometnih stadiona/igrališta, 4 boćališta s tim da je trenutačno u izgradnji još jedno, ali s nadstrešnicom, 9 školskih dvorana, 3 teniska centra, 2 športsko rekreacijska centra. (dba)

Hrvatski i srpski klubovi ne postoje, sport uvijek na pozitivan način utječe na međuljudske odnose

Naslov će možda nekoga zbuniti, ali neće ako pročitate koji redak više. U Hrvatskoj, ali jednako u Poljskoj, Njemačkoj, Portugalu... postoje samo hrvatski, poljski, njemački... gradovi, sela, pa tako i klubovi! Možemo samo govoriti o mjestima s “pretežito ovim ili onim nacionalistima”. Tako gledano, sve škole, kafići, pa onda i sportski klubovi u gradu Vukovaru su - hrvatski.

- Nacionalna podvojenost u sportu grada Vukovara ne postoji već je to proizvod medija i političkih stranaka koje uvlače sport u skupljanje jeftinih političkih bodova. U svim sportskim klubovima međusobno treniraju sportaši različitih vjerskih, nacionalnih i drugih opredjeljenja, posebno jer sport uvijek na pozitivan način utječe na međuljudske odnose. Djeca i mladi se druže u sportskim klubovima i proživljavaju zajedno sve one emotivne situacije, pobjede i poraze, koje sport donosi, a ujedno ih zbližava i stvara dugoročna, čvrsta prijateljstva koja ne ovise ni o kakvoj pripadnosti - naglašava Dado Marković, prvi operativac Zajednice športskih udruga Grada Vukovara.

S druge strane, točno jest da ipak postoji i primjetna je nacionalna podvojenost u različitim sferama života u gradu. Škole primjerice, iako je u dlaku isti slučaj već desetljećima u Sjevernoj Irskoj, što malo ljudi u nas zna, pa onda drže da je Vukovar neki specifikum. Postoje poneki klubovi kojima se kolokvijalno stavlja prefiks srpski, poput NK Sloga Vuteks, ali ovakvi su slučajevi u sportu sve raritetniji.

- U našem klubu nema nikakvih podjela i sretni smo jer vidimo da se u klubu njeguje olimpijski duh i što se rađaju prava i iskrena prijateljstva djece, koja povezuju i cijele obitelji. Previše je podijeljenosti u gradu preko vrtića, osnovnih i srednjih škola, a sport je ono što povezuje djecu i mlade - po ovom će pitanju Bosiljka Stojšić iz Gimnastičkog kluba Vukovar. (dba)

Novi atletski stadion uz pomoć Bubke i Coea, planira se sportski kamp u Borovu

Samo dva dana prije našeg dolaska u Vukovar, ovaj je grad dobio prekrasan, novi, lijepo uređen atletski stadion. Gradska investicija, uz manju pomoć MOO-a i IAAF-a, te potporu Sergeja Bubke i Sebastiana Coea. Gradska investicija će biti i energetska obnova Sportske dvorane Borovo naselje, a imaju još ideja u gradu.

- Ideja je sportski park u Borovom naselju. Tu su dvorana, bazen, planira se napraviti i 5-6 nogometnih igrališta - spominje tajnik Dado Marković.

S druge strane dvorane je neboder, hostel Zagreb koji nosi takvo ime jer ga je obnovio Grad Zagreb. Nakon poplave u županjskoj Posavini, ondje su bili smješteni ljudi iz potopljenih sela i, nažalost, hostel je devastiran. Sada je u državnom vlasništvu. Država pojma nema što će s neboderom, a u Gradu Vukovaru znaju. Samo kada bi im država ustupila tu zgradu u koju je moguće smjestiti i do 300 osoba.

U Borovom naselju, s izgradnjom sveučilišnog kampusa koja je u tijeku, plan je i sportski kamp, tereni.

Linker
25. srpanj 2022 10:18